Iz tiska je izašla knjiga Palagruža-Diomedov otok autora Branka Kirigina. Knjiga moderne, neobavezne strukture u kojoj je autor na jednostavan i pedantan način nastojao prikazati sve važno i naizgled nevažno o našem najudaljenijem otoku. Ispričao nam je priču o svim njegovim karakteristikama: stijenama, travama, životinjama, ribama, ljudima, o sjenovitim i nepristupačnim žalima, ribolovu, Komiži, Hvaru ... ; o svim njezinim nastanjivačima od prapovijesnih zajednica do svjetioničara, arheologa i turista.
Naposljetku nam priča nešto posve osobno: prirodni ritam života, praćenje sunčeva hoda, vjetrova i prognoza, opčaranost tišinom, brudet na Zolu pod tendom... Na tren nam se čini da je riječ o točki gdje sve stoji, a u stvari sve vrvi životom. Palagruža svjedoči da su sve bitne sastavnice života jednake u neolitiku i danas: geografija, metereologija, mjesto u Jadranskom sustavu, otok kao takav, biljni pokrov, životinje, ribe u moru... Kirigin nas poziva ovom jedinstvenom knjigom da vidimo kako stvari stoje. Knjiga je opremljena s 150 grafičkih priloga, fotografija i karata, može se poručiti preko www.knjizevni-krug.hr

Palagruža je pučinsko otočje od desetak bliskih otoka i otočića nasred Jadranskog mora, 68 nautičkih milja južno od Splita, na hrvatskom dijelu Jadrana.
Ekološki je Palagruža jedinstvena u Hrvatskoj zbog najblaže klime i najmanjih oborina, prosječno tek oko 270 mm godišnje, uglavnom bez mraza. Zato je uz susjedni otok Sušac, Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste prava subtropska vegetacija ljetopadnog grmlja (južni tip restinga) koje samo za vlažne zime nosi lišće te pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo (tj. baš obratno nego na kontinentu zimi). Slična subtropska vegetacija se nalazi tek na južnom Sredozemlju, npr. Malta, Sinaj, polupustinje Izraela i Palestine, te sjeverne obale Afrike.
Među južnim dalmatinskim otocima, Palagruža je najbogatija rijetkim biljnim endemima: palagruška kupusina (Brassica botteri), palagruška zečina (Centaurea friderici), palagruška preslica (Muscari speciosum), pučinski vranjemil (Limonium diomedeum), Ornithogalum visianicum, itd.
Arheološki nalazi dokazuju da je Palagruža bila naseljena još od postglacijala pred nekih 9.000 godina, a u srednjem vijeku tu je bio samostan čije su ruševine na srednjem sedlu otoka i sada vidljive. Na Palagruži danas stalno borave svjetioničari tvrtke Plovputa. Povremeni stanovnici su komiški ribari koji na tom području ribare još od 14. stoljeća.