Jučer je diljem svijeta proslavljen blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića. Svečano i ponosno je bilo u njegovoj rodnoj Boki kotorskoj. Vjerni puk se trodnevnicom pripravljao za dan svog sveca, a sve je kulminiralo svetim Euharistijskim slavljem, koje je u punoj hercegnovskoj crkvi sv. Jeronima, predslavio preuzvišeni Ilija Janjić biskup kotorski, uz koncelebraciju prečasnog don Milidraga kanonika Janjića, don Pavla Medača kancelara Kotorske biskupije i više svećenika iz Crne Gore, Albanije i Poljske. Svetu Misu uzveličao je Mješoviti zbor sv. Jeronima. Otac biskup je u homiliji istakao divan primjer nasljedovanja Isusa Krista u sv. Leopoldu i pozvao vjernike na kršćanski život.

Nakon Misnog slavlja uslijedila je procesija, a potom ljubljene moći sveca. Naročitu pozornost i simpatije privukli su mali ministranti, dječaci i djevojčice, koji su radosno posluživali za stolom Gospodnjim.
Jučerašnji dan je bio i 75. obljetnica sudjelovanja Mata Vučetića u Mješovitom župnom zboru sv. Jeronima. Za njegov nesebični angažman msgr. Ilija Janjić mu je darovao prigodam poklon, a vjernici su otpjevali skladbu »Milost«.
Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg-Novom, kao 15., pretposljednje dijete svojih roditelja. Bio je tako slabašan i nježan da su ga roditelji tek nakon mjesec dana odnijeli na krštenje (13. lipnja) u crkvu svetog Jeronima, gdje, ponovno milošću rođen na novi život dobiva ime Bogdan Ivan. Njegovi roditelji, Petar i Dragica rođ. Carević bili su dobri i pobožni. Otac je malog Bogdana pratio svako jutro u crkvu na svetu Misu. U svojoj šesnaestoj godini Bogdan odlazi u Serafinsko sjemenište u Udine, u sjevernu Italiju. I nakon dvije godine stupio je u novicijat u Bassanu i tu je obukao redovničko kapucinsko odijelo, te dobio redovničko ime Leopold. Nakon završenog novicijata ide u Padovu na filozofske nauke, zatim prelazi u Veneciju na studij teologije. Čim je završio teologiju, zaređen je za svećenika 1890. g. Bio je veliki ispovjedni. Kroz četrdeset godina sv. Leopold je od ranog jutra do poslijepodnevnih sati neumorno ispovjedao. Opterećen mnogim bolestima tjelesno je bio sve slabiji, ali duhovno je sve više napredovao, uzdigavši se do vIsina svetosti. Preminuo je u Gospodinu 30. srpnja 1942. u 76. godini svoga života. Njegov grob, koji se nalazio na gradskom groblju, u Padovi, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu bili prenijeti u novu grobnu kapelicu, koja je u tu svrhu sagrađena u blizini njegove sobice za ispovijedanje. Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.
Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI, 2. svibnja 1976, a svetim papa Ivan Pavao II, 16. listopada 1983. g.