U okviru izložbe „Kapetani reka i mora" koju su u Galeriji ljetnikovca „Buća" organizirali Muzej nauke i tehnike Beograd, tivatski Centar za kulturu i Generalni konzulat republike Srbije – Herceg Novi, sinoć je održao predavanje na temu - „Poručnik bojnog broda I klase Vladeta Petrović i Abukirska eskadrila". Predavanje je održao novinar I publicista Siniša Luković koji je javnosti približio jednu povjesnu priču o kojoj se do sada malo znanalo.
Poručnik bojnog broda I klase Kraljevske Mornarice Jugoslavije Vladeta Petrović bio je jedan od junaka travanjskog rata 1941., kao komandant Druge hidroplanske grupe sa bazom u Kumboru. Petrović i njegovi hidroavijatčar izveli su više ofanzivnih akcija izvidjanja i bombardovanja neprijateljskih luka i baza Bari, Brindizi, Otranto i Drač, te italijanskih konvoja ratnih i trgovačkih brodova u južnom Jadranu.

Petrović je odbio da prihvati kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 16.travnja 1941 i naredbu da se preda neprijatelju, pa je na čelu grupice od dvadesetak letača 20.hidroplanske eskadrile sa sedam hidroplana tipa „Dornier Do-22", organizirano napustio Boku i preletio u prvo u Grčku, a kasnije i u Egipat gdje se priključio saveznicima – Englezima i nastavio da ratuje protiv Njemaca i Italijana. Jedinica pod njegovom komandom bila je jedina u Drugom svjetskom ratu nepokorena jedinica Vojske Kraljevine Jugoslavije i u sastavu britanskog RAF-a nastavila je da se do proljeća 1942 kao No.2 Yugoslav Squadron, bori na strani saveznika.
Kada je jedinica rasformirana, Petrović se sa svoji letačima dobrovoljno javio u britansku pješadiju da brani Kairo od napada snaga njemačkog feldmaršala Ervina Romela, da bi kasnije bio odgovoran za kadrovsko popunjavanje jugoslovenskim letačima posebnih logističkih jedinica britanske vojske koje su na ratišta u Africi i u Aziji, isporučivale novoprizvedene borbene avione. Kraj Drugog svjetskog rata Petrović je dočekao na mjestu supervizora za obuku jugoslovenskog osoblja u britanskim vojnim vazduhoplovnim školama u Južnoj Rodeziji i Južnoafričkoj Republici, da bi se 1946 vratio u Jugoslaviju i pridružio porodici – supruzi Mariji Fažo iz Tivta i kćerima Nadeždi i Jasenki.
Ostatak života je proveo radeći kao profesor matematike, fizike i tehničke grupe predmeta u jednoj školi u Lovranu, ne doživjevši javno priznanje u socijalističkoj Jugoslaviji za svoja herojska vojnička djela koja je naparvio kao kraljevski oficir.