Na temu Gradišćanskih Hrvata razgovarali smo s pisateljicom Anom Schoretits Šoretić, koja je na nedavnim Susretima u Rovinju održala zanimljivo predavanje pod imenom "Hrvatska i njemačka stonoga - kako se razlikuju u kretanju?"
Naša gošća predstavila nam je hrvatsku zajednicu u Austriji i upoznala nas je s njenom kulturom, tradicijom i običajima. "Mi smo 25. ili 26. generacija Hrvata u Gradišću, a to je oko 500 godina da su naši preci došli u Austriju. Nekada samo imali krajeve u potpunosti naseljena Hrvatima, što se u posljednih 40 godina znatno izmjenilo uslijed asimilatorskih procesa. Mi govorimo gradišćansko-hrvatskim jezikom, koji se prije dvadeset godina standardizirao, tako da imamo svoj vlastiti riječnik. Tim jezikom govorili su i naši preci. Doživjela sam mnogo puta u Hrvatskoj oduševljenje ljudi kad recitiram pjesme ili pričam na tom jeziku, čije su mnoge riječi zaboravljene. Mi u obitelji pričamo na hrvatskom jeziku, dok djeca u školi jednom tjednom imaju nastavu na svom materinskom jeziku", kaže Ana Šoretić. Ona u očuvanju jezika, i uopće identiteta, ističe Crkvu, koja je u dugim stoljećima njegovala hrvatsko ime. Danas se smatra da Gradišćanski Hrvati broje od 18000 do 20000 tisuća.

Povijest Gradišćanaca započela je pojavom Turaka, koja će za posljedicu imati iseljavanje hrvatskog pučanstva s područja Banovine, Like, zapadne Bosne, Krbave, Korduna, Gorskog kotara i Slavonije. Prva iseljavanja počinju 1530., nakon što su Turci uništili gotovo sva naselja između Une i Velebita i od Kupe do Kapele. Već četrdesetih godina istog stoljeća dolazi do drugog vala iseljavanja stanovnika iz područja srednjovjekovne Slavonije. Do posljednjeg trećeg vala iseljenja doći će pedesetih i šezdesetih godina 16. stoljeća.
Do iseljavanja stanovništva dolazi, osim zbog turske opasnosti, i zbog same politike pojedinih velikaških obitelji, kako zbog obrane od moguće turske invazije, tako i zbog same potrebe za radnom snagom. Pravci iseljavanja išli su prema sjeveru, ali i preko mora u Italiju gdje i danas nalazimo potomke iseljenih Hrvata, odnosno moliške Hrvate.
Kako ratovi sa Osmanlijama nisu prestajali novopridošle hrvatske obitelji uspjeli su organizirati uvjete života u novoj domovini, tako da su već u drugom naraštaju prekinute veze sa starim krajem.
Kod ovih je Hrvata nacionalna svijest bila najjača, uz mađarske Hrvate u Pomurju i mađarskom dijelu Podravine: sebe nikad nisu nazivali nekim subetničkim nazivom nego izričito "Orvatima, Horvatima".