U Domu kulture "Josip Marković" u četvrtak prof. dr. Stjepan Krasić održao je predavanje na temu: „Vjerska i kulturna baština Svete Braće Ćirila i Metodija" u sklopu "Molitvenih dana o braći Ćirilu i Metodu".
Akademik Stjepan Krasić, profesor emeritus, istaknuti hrvatski povjesničar i autor brojih knjiga i znanstvenih otkrića, u svom predavanju analizirao je djelovanje Svete Solunske Braće Ćirila i Metodija u Velikoj Moravskoj u kontekstu složenih vjerskih, političkih i kulturnih prilika u IX. st., osobito širenja moćnog Franačkog carstva na slavenska područja opravdavajući to brigom za širenje kršćanstva među dotad tek djelomično pokrštenim slavenskim narodima koji su težili političkoj samostalnosti i stvaranju nacionalnih država.

Sukob tih dviju tendencija rezultirao je traženjem pomoći od Bizanta i velikim političko-kulturnim zapletom nastalim primjenom revolucionarnih misionarskih metoda Ćirila i Metodija, apostola i učitelja slavenskih naroda, koje su omogućavale ostvarenje zakonitih težnja slavenskih naroda za političkom, vjerskom i kulturnom emancipacijom.
Tajna njihova uspjeha krila se poglavito u primjeni narodnog jezika u misionarskom radu, prevođenju crkvenih tekstova na narodni jezik, odgoju nacionalnog klera i uvođenju glagoljice kao novog pisma otpornog na tuđinske utjecaje, što je dalo snažan poticaj širenju pismenosti, nastanku nacionalnih književnosti, jačanju nacionalne svijesti i kulturnog identiteta ne samo velikomoravskoga nego i ostalih slavenskih naroda koji su na taj način "na velika vrata" ušli u povijest i postali protagonisti vlastite sudbine.
Predavnju su nazočili Mons. Ilija Janjić, biskup kotorski, Tvrtko Kačan, ministar savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Podgorici, Anton Zbutega, bivši veleposlanik Crne Gore pri Sv. Stolici, o. Nikola Mioč, prior dominikanskog samostana u Dubrovniku, dr. sc. Vinicije Lupis, predstojnik Instituta „Ivo Pilar" u Dubrovniku.
U glazbenom dijelu programa nastupila je klapa "Veterani vazda mladi" iz Tivta.
PROF. DR. STJEPAN KRASIĆ
Stjepan Krasić rodio se 1938. u Čitluku kod Mostara. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Bolu na otoku Braču. Godine 1957. stupio je u Dominikanski red. Nakon odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka pohađao je filozofiju na Visokoj dominikanskoj Filozofsko-teološkoj školi u Dubrovniku, teologiju na Teološkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu gdje je ujedno položio postdiplomski ispit. Studij teologije je nastavio u Rimu gdje je 1970. na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga položio prvi doktorat iz teologije povijesnom disertacijom na latinskom jeziku, a drugi doktorat stekao je iz povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu disertacijom o dubrovačkom polihistoru i diplomatu Stjepanu Gradiću. Ujedno je na Paleografsko-diplomatskoj školi u Vatikanu diplomirao pomoćne povijesne nauke: paleografiju, arhivistiku i diplomatiku.
Stjepan Krasić je nakon toga 35 godina (1973-2008) predavao povijest i metodologiju znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Obnašao je različite akademske i stručne službe: glavnog urednika časopisa "Angelicum" istog sveučilišta, znanstvenog suradnika Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, člana Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu, člana Hrvatskog Povijesnog instituta u Rimu, Hrvatskog PEN-cluba u zagrebu i dr. Od 2008. profesor emeritus je na Mađunarodnom Sveučilištu u Dubrovniku. Suradnik je više znanstvenih edicija u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj i Belgiji, među kojima je i rimske akademije "Accademia dei Quaranta koja je preuzela izdavanje "Opera omnia" Ruđera Boškovića.
Prof. Krasić je objavio 20 knjiga različitog znanstvenog sadržaja i oko 200 znanstvenih rasprava i članaka na raznim jezicima. Autor je brojnih znanstvenih otkrića od kojih neka iz temelja mijenjaju mnoga u znanosti općenito prihvaćena saznanja i uvjerenja. Navedimo samo neka.
Tu, prije svega spada otkriće prvog hrvatskog sveučilišta iz 1396., kojim je početke visokog školstva u Hrvatskoj pomaknuo u prošlost za oko 300 godina u odnosu na ono što se prije toga smatralo.
Drugo važno otkriće prof. Krasića su papinski dekreti iz 17. st. kojima je bilo propisano da se - uz latinski, grčki, hebrejski, kaldejski i arapski - u nastavni program prestižnih europskih sveučilišta (Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvain, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Madrid ) u trajanju od najmanje dvije godine uvede i hrvatski jezik kao obavezan predmet. Paradoks toga otkrića je da se hrvatski oko 300 godina prije predavao na prestižnim europskim sveučilištima nego u osnovnim školama u vlastitoj domovini.
Treće važno otkrića je također je iz domene povijesti jezika. Nastojeći saznati prave razloge takvog odnosa Katoličke crkve prema jeziku jednog malog naroda koji, naročito u XVI. i XVII. st. u političkom pogledu nije imao nikakve osobite težine, niti je na geopolitičkoj kartu Europe igrao bilo kakvu značajniju ulogu, došavši do ništa manje značajnog i zanimljivog otkrića. Budući da se sve do početka XIX. st. općenito smatralo da svi Slaveni govore istim jezikom s tim da se on samo dijalektalno razlikuje od naroda do naroda, pape su izabrali hrvatsku redakciju slavenskoga za objavljivanje crkvenih knjiga za sve slavenske narode i most približavanja između katolička i pravoslavaca slavenskih naroda. U tu svrhu je 1595. objavljeni prvi hrvatski rječnik, 1604. prva gramatika, 1639. prvi pravopis i izabrano štokavsko narječje da se na njemu objavljuju te knjige, što potvrđuje da je hrvatski već u to vrijeme normiran kao književni jezik, a ne – kako se do tada smatralo - reformom Ljudevita Gaja u vrijeme Narodnog preporoda u 19. st.
Nikakvo čudo da je prof. Krasić dobitnik brojnih nagrada i priznanja za životno djelo i znanstveni rad. Dana 14. veljače 1997. postao je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a 2005. Sveučilište u Zadru podijelilo mu je počasni doktorat "za izuzetne doprinose na području hmanističkih znanosti, polju povijesti, u proučavanju novije hrvatske povijesti, osobito visokog školstva u Hrvatskoj, posebice u Zadru".