Otvaranje izložbe hrvatskog umjetnika Igora Modrića bit će održano u subotu, 7. 8. 2021. godine u 21 h u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović“ (Stari grad, Budva). Kustosica izložbe je Tanja Jovetić, viši kustos, dok će izložbu službeno otvoriti mr. Lucija Đurašković, direktorica JU Muzeji i galerije Budve.

„Na izložbi koja je pred nama, kroz likovni izraz, jedinstven u svom likovno-poetskom bogatstvu, umjetnik dotiče svijet posebnih vremensko-prostornih metadimenzija. Divizionistički, načinom islikavanja i razigravanja površine slike, gdje se tačkasto nanesene boje vizuelno stapaju u kleovsko mitski, dječije pojednostavljeni, oblik, Modrić kao da jedan makrokosmički sistem svodi na mikro bivstvovanje same suštine, polazišne osnove, zbijene u samoj nutrini bića na granici ili prelazu svjetova iz spoljnjeg u unutarnji i obratno“, istakla je u tekstu kataloga mr. Lucija Đurašković.

U nastavku donosimo dio iz esejističko-intimističkog teksta autora: „Dan je pri kraju, petak, sredina ljeta 2020. Tabanam, kao i obično, iz ateljea kući. Gladan, jer oko dva popio sam tek kavu s Vasjom, a ostatak vremena grbio se nad sličicom koju pokušavam završiti. Možda je i gotova, još ne znam. Vidjet ću sutra. Ili neću? Sve oko toga uvijek saznam posljednji i, gotovo beziznimno, s „povijesnom distancom”. U trenu slika zatvori se u se i ne rezonira. Ne da blizu. Ako pokušaš siliti, ispljune te. Arogancija ne pomaže, meni ne. Tada mudro je stati, dan-dva pričekati. Ili mjesec, ponekad godinu. Tako to ide. Šuti i trpi. Radi nešto drugo i čekaj da te p(r)ozove. Ostavi je da sama odradi nešto posla, da fermentira, bubri, duri se, i napokon pusti te k sebi. Najteže je završiti, nekada i nemoguće. Toliko znam. Neki kažu da život je san, tako ću je nazvati. Ponekad i sam, u ovom sada, osjećam tako. Dosta toga napisao sam s nogu, pješačeći i tapkajući bespućima tipkovnice mobitela. Zašto bi ova gomilica riječi za vlastitu izložbu bila iznimka? Još sam vruć od posla pa bi pametnije možda bilo šutjeti. Možda. Kiša samo što nije pa moram žuriti. Brzo hodati, brzo misliti. Vjerujem, doista, da tako pišem čišće, jasnije, da lakše rješavam se balasta, praznog hoda, bižuterije ispraznog govorenja. Od viška glava boli, definitivno. Ovo s koronom, pandemijom... ovaj pandemonij s potresom (kod nas u Zagrebu) kao bonusom, valjda je i za neko dobro. Naivno možda je misliti da to je prigoda za resetiranje, povratak na tvorničke postavke, ali volim si tako utvarati. Što ću? Promijenili su nam se životi, kud neće i slika. Slika svijeta.

Ova izložba isprva mišljenja je kao „reprezentativan”, što god to značilo, presjek kroz moj rad posljednjih desetak godina. Umislio sam šepuriti se platnima većih formata, uglavnom akrilima. Podastrijeti vam nekakav dream-team onoga što je, kao prilično koherentna cjelina, isklijalo u tom mom decenijskom drž-nedaj. Što je kasnije bilo, znate. Stavljeni smo pod ključ, živimo neke čudne živote, a budućnost ne svijetli kao prije. Slikarstvo je, kao rabota, tu nemoćno. U sveopćem tom bunilu, anomalija je. Mnogo toga, nekada jednostavnog i lako dohvatnog, sada je teško. Niti organizacije izložbi tu nisu iznimka. Stoga i redukcija u broju i materijalu izvedbe. Do nekih boljih vremena, ako vremena još uopće imamo. Mislim da nikada nisam pokušavao dodvoriti se. Ne slažem buketić, slikam. Ukusno mi je strano. Ne raspravljam. Ja sam pas slikarstva, kočoperi mi se na zidu ateljea. Talac, oprostite mi banalnost, te četvorine koju okopavam. Bolujem, valjda, od neke vrste stockholmskog sindroma. Slikam, namjesto da „kupim u prsi”. A opet, strahujem da su posljednji radovi gdjekad zeru preslatki. Da u njima ima koketerije i infantilnosti kojima sam ranije izmicao ozbiljujući svijet građen na svoju sliku. Ili... možda sam napokon dovoljno star da ponovo budem dijete? Da zavrtim još jedan krug, iznova izmjerim s(v)e, budem mazivo za tuđe snove.“

Igor Modrić je rođen je u Zagrebu 1959. godine. Na Slikarskom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti diplomirao je 1984. u klasi profesora Raoula Goldonija. Po završetku studija, sljedeće dvije godine, bio je suradnik Majstorske radionice profesora Ivančića i Reisera. Slikar je i likovni pedagog s tridesetpetogodišnjim radnim iskustvom u osnovnom, srednjem i visokom školstvu. Od 1996. do danas profesor je Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. U periodu od 2010. do 2014. bio je voditelj Izložbenog salona Izidor Kršnjavi. Autor je predgovora i likovnih postava većeg broja izložbi. Godine 2011. objavljena mu je, u izdanju Artresor naklade, pjesnička zbirka Sinopsis sna. Samostalno izlaže od 1983., a do sada je realizirao tridesetak samostalnih i veći broj grupnih izložbi.