Može li Hrvat biti pravoslavac, a Srbin katolik?

Pišući ovoga ljeta o tzv. neumskoj džamiji, bio sam itekako svjestan da će ta tema izazvati znatnu pozornost s više strana. Kad su me neki od dežurnih dušobrižnika pitali zašto dodatno uzburkavam ionako uzavrele strasti, odgovorih im kako navedenu temu u vrelim ljetnim mjesecima, kad je Neum prepun turista, nije otvorio neki hrvatski povjesničar, jezikoslovac ili medij, otvorili su je bošnjački povjesničar Emir Demir i televizijska kuća Al Jazeera. Rasprava je koja je nakon toga uslijedila i koju sam posredno slijedio preko različitih foruma i sličnih platforma otvorila pitanje povezanosti vjerske i nacionalne pripadnosti o čemu se neprestano, argumentirano i malo manje argumentirano, raspravlja.
Pitanje se povezanosti (pa i poistovjećivanja) vjerske i nacionalne pripadnosti već desetljećima zlorabi na hrvatsku štetu. U srpskoj historiografiji, primjerice, pravoslavac nikad ne može biti Hrvatom čak i kad se osobno Hrvatom izjasni poput generala Svetozara Borojevića, a Hrvat bez ikakvih problema može postati Srbinom, čak i kad verbalno progoni pravoslavce ili šapće ruskomu putopiscu Tolstoju da Perast nastanjuju Hrvati poput Vicka Zmajevića. U natuknici o Vicku Zmajeviću (1670. – 1745.), koji je bio jedan od najžešćih kritičara pravoslavnoga svećenstva i crkvene hijerarhije, u srpskoj inačici Wikipedije stoji kako taj barski i zadarski nadbiskup pravoslavce naziva Srbima, a svoj materinski jezik (po mišljenju srpskih vikipedista to je srpski) ilirskim ili dalmatinskim. Da, dobro ste pročitali, Vicko Zmajević, jedan od najžešćih progonitelja pravoslavaca (koje je nazivao Srbima) i osoba koja svoj materinski jezik ni pod najžešćim mukama ne bi nazvala srpskim, u glavama srpskih vikipedista (i ne samo njihovim) postaje reformatorom književnoga i narodnoga srpskog jezika.
Da se sličnim metodama nisu prisvajali samo pojedinci nego i čitave hrvatske etničke skupine, pokazuje podatak da su, po tumačenju dijela srpskih etnologa i povjesničara, janjevački Hrvati spoznali da su Hrvati tek u XX. stoljeću. Pritom su naši susjedi zanemarivali posve živu predaju potkrijepljenu, dakako, dokumentima, da Janjevci potječu iz Dubrovnika. Naravno, uzme li se u obzir srpska teza da je Dubrovnik srpski katolički grad, drukčiji se zaključak ni ne može izvesti. Ostaje pitanje kako se to nesuđene Srbe katoličke vjere (tj. Hrvate) ni uz najsnažniju propagandu čak ni na Kosovu, posve izdvojenomu od domovine, nije uspjelo uklopiti u srpski nacionalni korpus. Da je vjerski ključ često bio ključan u izboru identiteta čak i nakon što su moderne nacije već bile oblikovane, pokazuje primjer dijela kajkavaca iz Hrvatskoga zagorja i Međimurja koji su u Banatu posrbljeni, ali tek nakon što su popravoslavljeni. Slično se dogodilo i krajem 1990-ih u istočnoj Hercegovini kad je jedina hrvatska obitelj koja je dočekala srpsku okupaciju u Bobanima u današnjoj Općini Ravno teške dane preživjela zahvaljujući prelasku na pravoslavlje te se naknadno posrbila.
Međutim, žar koji srpski znanstvenici iskazuju u sužavanju hrvatskoga povijesnog prostora naglo se gasi kad proučavaju srpske enklave izvan matične zemlje, dakle kad treba primijeniti isto mjerilo. Ne bi li bilo dosljedno da autori koji zagovaraju srpstvo Janjevaca (kad već tvrde da vjera nije identitetska odrednica južnoslavenskih naroda) slavonske i dalmatinske pravoslavce, koji se do polovice XIX. stoljeća nazivaju Rišćanima, Racima ili Vlasima, pridruže hrvatskome narodnom biću? Ukratko, po srpskim vrelima Hrvat može biti samo katolik, i to ako nije Srbin, a o tome je li Srbin ne odlučuje pojedinac nego neko znanstveno vijeće srpskoga svijeta.
Nejednaka mjerila
Druga je metoda kojom se srpska historiografija počesto služi izvlačenje iz konteksta. Tako se mit o navodnome srpstvu Dubrovnika uglavnom gradi na srbokatoličkome pokretu koji jest zahvatio jedan dio dubrovačke elite, ali ne i šire hrvatske narodne mase te se na temelju jednoga desetljeća njegove političke prevlasti u Dubrovniku (koja ne bi bila moguća bez suradnje s autonomašima) pokušava posrbiti tisućljetna dubrovačka povijest duboko uklopljena u hrvatsku kulturu. Kad bismo slijedili sličnu logiku, mogli bismo i početnu fazu političkoga djelovanja Budvanina Stjepana Mitrova Ljubiše, tijekom koje se zalagao za ujedinjenje Dalmacije i Boke kotorske s Banskom Hrvatskom, nazvati zametkom političkoga pokreta Hrvata pravoslavne vjere i to prisnažiti podatkom da je pojedinaca koji su se izjašnjavali Hrvatima pravoslavne vjere bilo, i to ne malo, u okolici Herceg-Novoga. Da se poslužimo selektivnom metodom srpske historiografije, tezu bismo o političkome pokretu Hrvata pravoslavne vjere mogli poduprijeti navodom iz knjige don Nika Lukovića Boka kotorska: kulturno-istoriski vođ u kojoj stoji da je Općina Risan bila prva općina u Kraljevini Dalmaciji, iako je 1900. u risanskome okrugu živjelo tek 16 % Hrvata (u samome Risnu samo 9 %), koja je izvjesila crnu zastavu u znak potpore hrvatskim seljacima iz Zaprešića koji su ubijeni tijekom protumađarskih prosvjeda 1903. Dogodilo se to 11. travnja 1903. Drugi je sličan primjer kojim bismo se mogli poslužiti da bismo metodu selektivnoga pristupa usavršili podatak da je nakon pada Italije, kad se nastojalo uspostaviti vlast NDH u Boki kotorskoj, za načelnika Općine Risan 23. rujna 1943. predložen pravoslavac Stevan Jovanović, o čemu je 2008. pisao Nikica Barić u članku Nezavisna država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. Tko god poznaje stanje na terenu, zna da je povezivanje risanskih i općenito bokeljskih pravoslavaca s hrvatstvom otkad su se izgradile moderna hrvatska i srpska nacija (a pogotovo tijekom Drugoga svjetskog rata) vjerojatno koliko i poistovjećivanje dubrovačkih katolika sa srpstvom te da su pojedinci koji ne pripadaju tomu kalupu iznimkom, a ne pravilom. Koliko su neutemeljeni pokušaji širenja srpskoga svijeta na nepravoslavce, svojim je nedavnim istupom ne hoteći potvrdio glavom i bradom srpski patrijarh Porfirije ustvrdivši da nije moguće zamisliti Srbina bez pravoslavne vjere na što je uputila upućena i vrijedna skupina mladih hrvatskih intelektualaca okupljena oko kanala Dalmatinska povijest na YouTubeu.
Zaključimo ovaj kratak osvrt o nejednakim mjerilima i selektivnom pristupu mišlju Slobodana Prosperova Novaka da se sa srpske strane više i nema s kim argumentirano raspravljati. Najzorniji je primjer za to činjenica da se srpska prisutnost u Dubrovniku svako malo pokušava dokazati krivotvorinom iz kalendara „Dubrovnik“ za 1898. U njemu se iznose lažirani podatci o tome kako je većini Dubrovčana po popisu iz 1890. materinski jezik bio srpski iako među osam ponuđenih jezika u popisnici nije bilo ni hrvatskoga ni srpskoga. Ponuđen je samo tzv. srpsko-hrvatski. Usto, autorima toga teksta ni matematika nije najbolje išla jer je zbroj govornika pojedinih jezika nadmašivao ukupan broj stanovnika. Nažalost, čak i naši lokalni mediji nikako da zapamte da je riječ o krivotvorini te se svako malo netko osvrne na tekst iz spomenutoga kalendara, što potvrđuje drugu misao Slobodana Prosperova Novaka po kojoj bi se o temeljnim činjenicama hrvatske kulture trebali obrazovati svi, a ne samo intelektualci.
Zašto kuha u bosanskome loncu?
(Ne)povezivanje vjere i narodnosti te selektivni pristup često se primjenjuju i u Bosni i Hercegovini, gdje se stvari dodatno usložnjavaju zbog prisutnosti treće strane, pripadnika islamske vjeroispovijesti od XV. stoljeće. Iz bošnjačkoga se kuta tako osmanlijska osvajanja prikazuju vrlo romantično, a stradanja nemuslimana umanjuju. Koliko su osmanlijska osvajanja demografski opustošila Bosnu i Hercegovinu, zorno govore procjene o tome kako je Bosansko Kraljevstvo pred pad imalo između 850 000 i 900 000 stanovnika, 1528./1529. oko 635 000, a 1624. oko 450 000. Tek je sredinom XIX. stoljeća područje današnje Bosne i Hercegovine dosegnulo broj iz razdoblja pred propast Bosanskoga Kraljevstva. Katolici, koji su po nekim procjenama tijekom srednjovjekovlja činili najmanje 85 posto stanovništva, pred oslobođenje od Osmanlija činili su tek oko petine stanovništva Bosne i Hercegovine. Među Bošnjacima vrlo rašireno mišljenje da su oni potomci pripadnika negdašnje Crkve bosanske koji su mirno dočekali Osmanlije pada već na prvome koraku u vodu jer je Dubrovačka Republika vrlo podrobno pratila zbjegove krstjana na njezino ozemlje (dakle, bježali su i krstjani), a k tome matične knjige pokazuju kako je islamizacija među bosanskohercegovačkim Hrvatima katolicima bila dijelom bosanskohercegovačke svakodnevice i u XVIII., a rjeđe i u XIX. stoljeću. Tezu dijela bošnjačkih povjesničara, pak, da hrvatsko ime nije bilo rašireno u Bosni i Hercegovini do XIX. stoljeća opovrgavaju, među ostalim, domaći muslimanski pisci koji se nerijetko nazivaju Hrvatima ili u svojim djelima pozivaju svoju braću katolike da se urazume i ne ratuju na strani Mlečana. Svijest je o zajedničkome podrijetlu bila vrlo jaka sve do konca XVII. stoljeća i pohoda Eugena Savojskoga, a ponovno su je oživjeli pravaši u drugoj polovici XIX. stoljeća te je oživljena i tijekom NDH. Bliskost (pa dobrim dijelom i zajedničko ishodište) Hrvata i Bošnjaka pokazuju i dijalektološki podatci jer samo među njima ima iskonskih šćakavaca i ikavaca. Međutim, povijesne su okolnosti učinile svoje i povratka na staro očito više nema te je vjerski ključ, uz manje iznimke, i tu presudio.
Na koncu, nijekanje katoličke prošlosti većega dijela Bošnjaka svojevrsno je njihovo odricanje od tradicije Bosanskoga Kraljevstva, čiji su vladari uglavnom bili katolici, te samim time predosmanlijske bosanskohercegovačke baštine. Nijekanje činjenice da su odlazak Osmanlija dočekale tri strogo odijeljene etničko-vjerske skupine (s nekoliko razdoblja jačega katoličko-muslimanskoga povezivanja, ali i nekih pravoslavno-muslimanskih saveza), pozivanje na navodno jedinstvo srednjovjekovnih Bošnjana, koji su uglavnom bili katolici, a gotovo potpuno kršćani, sa suvremenim Bošnjacima te istodobno zanemarivanje činjenice da su srednjovjekovnu bosansku državu uništili upravo osvajači s Istoka potpuno joj izmijenivši vjerski i (proto)nacionalni sastav temeljna su obilježja djelovanja tvrđe struje bošnjačke historiografije.

Sve je to potrebno znati i primijeniti i na neumski slučaj, pri čemu je nužno napomenuti kako je negdje u neumskome zaleđu 1249. zabilježeno narodno ime Hrvoje. Čisto da se zna! U novome tekstu o tzv. neumskoj džamiji (https://stav.ba/vijest/novi-dokumenti-osmanskog-drzavnog-arhiva-potvrduj...) Emir Demir navodi kako postoji dokument o gradnji tzv. neumske džamije iz 1865., zatim tvrdi da je 1872. džamija bila pred samim krajem gradnje, ali se, gle čuda, 1876. dopisom ponovno požuruje izgradnju ne samo džamije nego i vojnih zdanja u samome Neumu i na poluotoku Kleku. Nije li pomalo neobično da se ideja ili nacrt za gradnju nekoga zdanja smatra godinom izgradnje određenoga objekta te da se izgradnja objekta čija je gradnja pred samim krajem četiri godine poslije ponovno požuruje? Sasvim je logično da je postojao neki prostor u kojemu su osmanlijski posadnici ispunjavali vjerske dužnosti, no govoriti o postojanju neumske džamije čiji nijedan materijalni ostatak ne postoji, znači služiti se metodom sličnom onom koju su primjenjivali srpski povjesničari kad su prostor u kojemu su se grčki pravoslavci na Hvaru molili proglasili srpskim pravoslavnim manastirom i pri tome ostali.
Tezu o navodnoj znatnijoj prisutnosti muslimana u samome Neumu i njegovu neposrednu zaleđu Demir će morati nečim potkrijepiti jer postoje vrlo opširna biskupska, župna i ina izvješća te kasniji popisi stanovništva koji nedvojbeno upućuju na to da je udio muslimana od Neuma do Hutova bio zanemariv ako ih je uopće bilo. Ujedno bi Demiru bilo uputno uzeti zemljovid u ruke kako bi uočio da su Rabrani (gdje su živjeli Tucakovići) od Neuma udaljeni 30 kilometara te da su pripadali Hrasnu, a ne Gradcu, baš kao i Cerovo (gdje su živjeli Hajdarovići), još jedno selo u kojemu su živjeli te i danas, hvala Bogu, žive muslimani. Izvlačiti zaključke o sastavu nekoga naselja na temelju sastava stanovništva naselje 30 kilometara udaljenoga od njega te pritom potpuno zanemarivati povijesna vrela koja mu ne idu u prilogu, nije poželjna znanstvena metoda. Usto, vršak je poluotoka Kleka (u Kleku žive Hrvati Krmeci), koji je tad pripadao Austro-Ugarskoj, a sad pripada Hrvatskoj (jer sporazum Izetbegović – Tuđman Hrvatski sabor nije ratificirao) nadzirala posada mađarskih vojnika, pa bi po istoj logici po kojoj neumsko stanovništvo Demir smatra heterogenim i čitavo neretvansko Slivno moglo biti proglašeno mađarskim. Demir usto govori o Tuđmanovoj strategiji etničkoga čišćenja južno od Bune te o „demografskim trendovima“ (po popisu iz 2013. u Neumu živi 97,51 % Hrvata, a i danas je stanje vrlo slično), ali ipak priznaje da je u Stocu i Čapljini zabilježen „masovni povratak Bošnjaka“ na koji Hrvati navodno nisu računali. Naravno da Hrvati nisu bezgrešni, ali bi bilo lijepo da ista mjerila primijeni na Konjic i Jablanicu. Dovoljno se prisjetiti hrvatskih povratnika u Kostajnici kod Konjica koji su na Badnjak 2002. stradali u vehabijskome napadu, zbog kojega je, među ostalim, masovni povratak Hrvata u sjevernu Hercegovinu, koja je i gospodarski u nemjerljivo lošijemu položaju od dijelova Hercegovine s hrvatskom većinom, tek sanak pusti.
Na „predanjima“ je teško graditi budućnost. Nju treba graditi na politici čistih računa jer je iskren odnos preduvjet međusobnoga uvažavanja, a kad se krenemo uvažavati, bolje ćemo se razumjeti.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 19. listopada 2023.