1. prosinca je, vrijeme došašća i priprave za Božić, pa mnogi od nas prakticiraju i nemrs, dok za Badnji dan je uvijek prava gozba te ćemo se i kroz našu Domaćicu adekvatno pripravljati za tu trpezu.

Jelo na kome imamo biti zahvalni Kinezima, Arapima, Španjolcima i, na kraju, Talijanima. Naime, Arapi su rižu iz Kine donijeli u Španjolsku, a starosjedioci španjolskog poluotoka, Aragonci, u Napulj. Stanovnici Napulja nisu točno znali što bi s bijelim zrnima, pa su ih koristili u pripremi juha ili kao lijek.

Oni su uvijek na prvo mjesto stavljali tjesteninu, pa riža nije nikad osvojila njihova srca i tanjure. Međutim, na sjeveru Italije, dijelom i zbog pogodne klime s puno kiša i brojnih močvarnih terena, riža je pronašla svoju novu domovinu. Ime i prezime genijalca koji je prvi pripremio rižot nije poznato. Iz raznih dokumenata moguće je približno rekonstruirati njegovu povijest.

Tako pisani izvori iz 1791. godine govore da je kraljevska obitelj Savoia pripremala rižot i često ga posluživala oko ponoći, tijekom zabava i plesova, koji su se održavali u njihovim palačama u Pijemontu. Naime, krijepio je, a istovremeno bio lako probavljiv. Karakteristike koje ga i danas čine omiljenim. Godine 1809. u Milanu je tiskana knjiga Moderni kuhar, u kojoj je anonimni autor otkrio svoj recept pod imenom Žuta riža u tavi. Ime koje je kasnije promijenjeno u Risotto alla milanese i u kojoj se opisuje pirjanje luka na maslacu, dodavanje goveđe koštane srži te kuhanje riže uz dodatak temeljca i šafrana.

Pod nazivom "rižot" podrazumijeva se jelo, ali prvenstveno tehnika pripremanja riže. Kako bi jelo dobilo oznaku "rižot", bez obzira radi li se o onima s povrćem, morskim plodovima, sirom, gljivama, mesom, mora biti kremaste strukture, koja se postiže škrobom iz riže.

Danas slavimo rižot, i to crni, od freške sipe.  Rižot je u principu jednostavno jelo za pripraviti ali ipak treba povesti računa da ne bude suh ili pak previše tečan. E baš onaj pravi, gust a sočan spremila je šjora Vlasta Mandić i u svojoj knjizi „Bokeška kužina“.
Mi vam njenu rićetu prenosimo u cijelini:

-          Kilo freške sipe

-          2 kapule

-          5-6 špica luka česna

-          Ćikarica i po crnoga vina

-          Ožica šuga od pamidore

-          1 dlan oriza po osobi

-          Biozačin

-          Petrusin

-          Papar

-          Maslinovo ulje

Sipe razrezati bočno, dići kost, pažljivo izvaditi kesicu sa crnilom, dići stomak, oči i oguliti kožicu podmetanjem oštrog noža ispod, te guranjem prema završetku krakova. Sve isprati i ocijediti.

U zagrijanu teću ubaciti sitno sjeckanu kapulu i luk česan, miješati da se malo propeče, te uliti maslinovo ulje. Dinstati par minuta. Dodati na tanke fete nasječenu sipu i krakove. Nastaviti dinstanje na srednjoj vatri cca 15 minuta, uz miješanje. Zatim dodati vino i kada vino ispari uliti crnilo (iz sipine kesice) razblaženo vodom – ili još bolje ribljim temeljcem.  Na laganoj vatri kuhati dok sipa ne bude na pola kuhana.

Sada isprati oriz u hladnoj vodi i ocjeđenog dodati u teću. Na srednjoj vatri dalje kuhati dok oriz ne bude „al dente“. Pred kraj dodati sjeckani petrusin i šug od pamidore. Rižot mora biti crn, nikako suh, ni previše tečan, već mora biti „umido“. To znači kontrolirati kraj kuhanja s dodavanjem maslinovog ulja i po malo vode.

Ovu rićetu zna svaka bokeška domaćica, a nove domaćice i furešte imaju priliku izvježbati je do Badnjega dana, a u Tivtu na terasi hotela Pine će pred samu korizmu biti organizirano i natjecanje u pripravi crnog i crvenoga rižota.

Do sljedeće Domaćice, dobar Vam tek!