U poeziji je najteže pronaći svoj stil, originalan, prepoznatljiv, drugačiji.  To je uspjelo tivatskom pjesniku Adrijanu Vuksanoviću koji se predstavlja sa zbirkom “Dvije trećine”. Te stihove ja bih definisao kao  misaono erotske i misaono religiozne. Sebe je izrazio interpunkcijom i rimskim brojevima, a branio se gramatikom. Poslušnik njenih pokreta strijepi pred njenim odlaganjem od koje je napravila umjetnost. Vodeći ga u nepoznate kretnje i od sjenki pravi smisao. On neumorno presipa sebe u mračnu kocku njene sobe. Bolne su njene nedjeljne pospanosti, dok se upija u posteljinu koja dobro pamti. Od nje se raste ili umire. Ne postoji lijek od dugonoge koja sne donosi, osim možda Boke i križnog puta petkom. Pred njom je kao pred vratima kroz koje prvo prolazi strah. Ona je utočište za slabe duhove, domovina nezbrinutih, zemlja kojoj teži svako drvo. Ona uzgaja zmije za kojima se čezne. Ako je vrijeme žeđ vječnosti pjesnik nije svjestan proticanja vremena.  Vrijeme je redanje oblika k vječnosti. Probleme rješava pjesmom, svjestan da hodamo tlom ispod kojih su bolji od nas. Vrijedile su one pogrešne knjige. Između “hodati” i “pisati” znak je jednakosti. Sad su koraci riječi. Sad su pokreti slova. Najljepše ikone su ranjena ramena – tugu nose kao košulju. Pjesnikova molitva je “Gospodine, budi milosrdan mom koraku ljepjivom”. U Kraljevstvu Nebeskom bićemo sa sebi sličnim - rekao mu je drug koji riječi zaliva dobrotom. A tim istim jezikom kojim naručujemo piće u restoranu, udvaramo se i pretvaramo – prizivamo i zazivamo Boga. Najteže je biti ponizan. Poniznost je biti iznad drugih. Kao što sunce silazi travi. Brojevi su poniznost matematike, slova su poniznost riječi, note su poniznost muzike, dan je poniznost sunca. Poniznost je početak Tajne, koja je vrhunac poniznosti. Ćutnja je glad riječi. Neizgovorena riječ, oplođena molitvom, nalazi svoj put, kao i voda. Krst je jedini zagrljaj. Ne postoje dvije iste Zdravomarije.  Najsnažnija riječ raste iz tišine, najveća riječ ostavlja tišinu. Najveći ne žive prošlost nego je stvaraju. Beskraj je prekoračiti kraj. Nepotrebno je braniti Ljepotu. Kao i nas  i njega su plašili neinteresantnom logikom. Nek pokupe svoje strahove i idu. Pjesnik ostaje da mjeri dubinu praznine i sluti rođenje Smisla. Navikao je na ogovaranja i spletkarenja. Korisno je čuti laž o sebi. Pjesnik, koji nema pravo na nepotrebnu riječ, spakovao je svoje boli kao putnik kofer. Odlazi na kratko uz pozdrav i poruku svoje bake:”Biće sve dobro” Da mu vjerujemo. Tom pjesniku slutnje i neizgovorenih riječi. Čudni pjesnik Adrijan Vuksanović. Čudan nama, vjerovatno i sebi.

Dragan Popadić