Blažena Djevica Marija od Krunice (ili Gospa od Ružarija) blagdan je nastao kao spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V.
Blagdan ima povijesnu pozadinu. U 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. U nizu različitih poticaja na otpor papa Pio V. pozvao je godine 1569. kršćanski svijet i na molitvu svete krunice. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila tursku silu. Na uspomenu velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom “Gospe od Pobjede”. Godine 1573. spomendan mijenja ime u “Blagdan svete Krunice”, odnosno “blagdan Kraljice od Krunice”. U krajevima gdje se krunica zove ružarij i blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija” ili slično.
Početkom 12. stoljeća na Zapadu širila se praksa recitiranja molitve “Zdravo Marijo”. Od te molitve bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća, kada se raširio običaj moljenja “Sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus, i završni Amen.
Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328. – 1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.
Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodano određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako, da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće , slavu i krunjenje Marijino. Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15. stoljeću ova će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.
Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način da ih je formulirao tako da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost. U povodu dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata 2002. g. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.