Često se događa da se hrvatsko nasljeđe Boke Kotorske sistematski falsifikuje, osporava, negira ili, što je još alarmantnije, asimiluje. Ova pojava, duboko ukorijenjena u složenim istorijskim i političkim kontekstima, predstavlja ozbiljnu prijetnju očuvanju kulturnog i duhovnog identiteta Hrvata u ovom jedinstvenom dijelu Crne Gore. Najopasniji aspekt ove retorike ogleda se u uticaju srpske, ali i ruske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koje svojim djelovanjem direktno ili indirektno podrivaju hrvatsko istorijsko i kulturno nasljeđe. Posebno su ugroženi vjerski objekti i svetinje koje nose neprocjenjiv duhovni značaj za Hrvate, Boke Kotorske. Gospa od Škrpjela, Gospa od Milosti i Gospa od Žanjica. Nažalost, upravo su ova sveta mjesta često meta pokušaja reinterpretacije i prepravljanja istorije, čime se sistematski briše trag hrvatskog prisustva i njegov doprinos duhovnom bogatstvu regiona. U ovom tekstu fokusiraću se na brutalno prekrajanje i brisanje hrvatskog nacionalnog identiteta u Boki Kotorskoj, ukazujući na alarmantne posljedice koje ovakvi procesi mogu imati na očuvanje kulturne različitosti i bogatstva ovog prostora. Očuvanje nasljeđa nije samo pitanje istorijskog kontinuiteta, već i moralna obaveza prema generacijama koje dolaze.
Žanjice su bile jedno od tri marijanska svetilišta Boke Kotorske, uz Gospu od Škrpjela i Gospu od Milosti, koja su vjekovima predstavljala duhovne stubove katoličke tradicije i identiteta ovog kraja. Gospa od Žanjica, smještena na prelijepom poluostrvu Luštica, bila je dio franjevačkog samostana koji je imao veliki značaj za duhovni i kulturni život Bokelja. Ovo svetilište, duboko ukorijenjeno u katoličkoj tradiciji, svjedoči o prisustvu i kontinuiranom doprinosu Hrvata katolika u Boki Kotorskoj kroz vjekove.
Don Srećko Vulović, katolički sveštenik i istoričar (1840-1900) svojevremeno je zapisao:
„Boka od vajkada se odlikuje bogoljubnosti prema Prečistoj Djevici...kojeg vjekovi ne porušiše, a on glasno govori kakvo je bilo pouzdanje staroga Dalmatinca, Djevici Slavnoj. Taj veliki spomenik jesu svetišta Blaženoj Djevici, što je stari Dalmatinac zazidao kroz cijelu Boku, kao budne stražare, da mu čuvaju hrvatsko ime i otadžbinu.”
Jedan od najvažnijih istorijskih trenutaka vezanih za ovo svetilište dogodio se 1470. godine, kada je, zbog nadolazeće opasnosti od osmanskih osvajanja, Gospina ikona iz franjevačkog samostana na Žanjicama prenesena na Pelješac. Ovaj događaj ne samo da potvrđuje značaj svetilišta u tom periodu, već i ističe njegovu povezanost sa širim katoličkim prostorom Jadrana. Sam čin prenosa ikone govori o dubokom poštovanju prema svetinji, ali i o njenoj ulozi u očuvanju duhovnog identiteta katoličkog stanovništva pred nadolazećim izazovima. Ikona je prensena u franjevačku crkvu Velike Gospe u Podgorju iznad Orebića, koja je na Pelješcu poznatija kao Gospa od Anđela.
Činjenica da je Žanjice u to vrijeme bila katolička crkva svjedoči o bogatoj i slojevitoj istoriji Boke Kotorske kao prostora đe je katolička vjera bila duboko ukorijenjena, prije nego što su kasniji istorijski tokovi doveli do promjena u vlasništvu i interpretaciji ovog prostora. Ova crkva je, poput ostalih marijanskih svetilišta u Boki, bila simbol zajedništva, nade i vjere, pružajući utočište kako duhovnom, tako i kulturnom identitetu Bokelja, Hrvata ali i svih katolika.
Država Crna Gora donijela je 1957. godine rješenje o proglašenju ovog sakralnog objekta spomenikom kulture, prepoznajući ga kao reprezentativni primjerak sakralne arhitekture ovih prostora i stavljajući ga pod zaštitu države. Uprkos tome, danas se na tom mjestu nalazi crkva Vavedenja Bogorodice. Iako je vjerski objekat formalno bio zaštićen, militantna Srpska pravoslavna crkva (SPC) i njeni eksponenti preduzeli su sistematske napore da izbrišu tragove materijalne i kulturne baštine Hrvata, Boke Kotorske na najbrutalniji način. SPC je u ovom vjerskom objektu sprovela neviđene devastacije, brišući sve tragove istorijske, kulturne i crkvene prošlosti koji su svjedočili o prisustvu Hrvata i katolika u Boki Kotorskoj. Originalni katolički identitet ovog prostora, zajedno sa njegovim bogatim nasljeđem, planski je eliminisan a vjerski objekat danas se predstavlja kao isključivo srpski. Ovakva praksa nije samo čin kulturnog vandalizma, već i pokušaj nasilnog prekrajanja istorije u kojem se brišu autentični tragovi katoličke i hrvatske baštine u Boki Kotorskoj. Time se narušava ne samo kulturna različitost ovog regiona već i istorijska istina, čineći ovaj prostor simbolom borbe za očuvanje identiteta i nasljeđa Hrvata.
To hrvatsko svetište, Gospu Žanjičku, Srpska pravoslavna crkva je 2001. godine preosveštala u manastir Vavedenja Presvete Bogorodice i uvrstila ga u svoje crkve. “Vijesti” od 10. decembra 2001. godine prenose riječi crnogorsko-primorskog mitropolita Amfilohija:Povodom ovog čina prisvajanja, mitropolit Amfilohije izjavio je: „Neka ova svetinja bude nepokolebljiva tvrđava naše postojanosti, našeg vjekovnog prisustva pravoslavnog i srpskog na ovim prostorima.“
Država Crna Gora nije na bilo koji način spriječila ovu ali ni brojne druge devastacije vjerskih objekata širom svoje teritorije, niti je iko ikada odgovarao za ove činove kulturnog vandalizma. Odsustvo adekvatne reakcije i zaštite kulturne i istorijske baštine Hrvata, Boke Kotorske predstavlja ozbiljan propust i otvara prostor za dalje zloupotrebe i uništavanje autentičnih tragova multikonfesionalne prošlosti ovog prostora. Gospina ikona iz franjevačkog samostana na Žanjicama, prenesena na Pelješac još 1470. godine zbog opasnosti od turske najezde, danas blista u svom najlepšem sjaju zahvaljujući posvećenom radu Eugena Varzića. Ovaj čin simbolično predstavlja trijumf očuvanja kulturnog nasljeđa uprkos vjekovnim izazovima i pokušajima zatiranja hrvatskog identiteta. Međutim, pred Hrvatima Boke Kotorske, kao i pred državnim institucijama Crne Gore, stoji teška i dugotrajna borba za očuvanje ovog nasljeđa, identiteta, kulture i jezika, koji su danas pod konstantnim i agresivnim udarom ideologije “srpsko-ruskog sveta.” Moje pitanje je: dokle će ovo trajati i koliko još vremena ćemo gubiti bez konkretne akcije?
Na brojnim portalima, društvenim mrežama i u promotivnim materijalima turističkih agencija sve se često predstavlja kao isključivo srpsko nasljeđe, što je bezočna i opasna laž. Ovaj pokušaj prekrajanja istorije predstavlja sistematski napad na identitet i kulturnu baštinu Hrvata u Boki Kotorskoj. Kroz ovakvu propagandu, brišu se vjekovi hrvatskog prisustva i doprinosa ovom regionu, dok se istorijska istina preoblikuje kako bi odgovarala ideološkim ciljevima onih koji negiraju multikonfesionalnu i multikulturalnu prošlost Boke. Ovakve manipulacije ne samo da narušavaju autentičnost istorijskih narativa, već i podrivaju suživot različitih zajednica, stvarajući osnovu za dalje konflikte i podjele. Istorijska istina nije pitanje propagande, već odgovornosti prema budućim generacijama koje zaslužuju da poznaju bogatstvo kulturne različitosti i doprinos svih naroda ovih prostora. Ova borba za očuvanje istine nije samo pitanje prošlosti već i ključni iskorak za očuvanje identiteta i harmonije u sadašnjosti i budućnosti.
Ikone i kult Svetog Save, koji se planski nameću kroz vjerske i crkvene objekte u Boki Kotorskoj, predstavljaju još jedan brutalan pokušaj srbizacije ovog područja. Ovaj proces nije samo ideološki, već ima i konkretan cilj - potpuno brisanje svih tragova autentične hrvatske baštine, pri čemu se često koristi blagoslov onih koji sprovode ovu mračnu agendu. Ovo nije samo pitanje vjerskih ili kulturnih razlika, već borba za očuvanje istorijske istine i identiteta jednog naroda, čije se postojanje u Boki Kotorskoj želi potisnuti u zaborav. Borba za očuvanje nasljeđa, uz snažan otpor ovakvim pokušajima, postaje ne samo obaveza Hrvata Boke Kotorske, već i moralni imperativ za sve koji vjeruju u pravdu, istorijsku istinu i kulturnu različitost.
Autor: Božidar Proročić