Hodao je na rukama, dubio na glavi, imao dva tri neba prepuna ptica, za najmlađe posebno, jer je i sam bio dijete ispred rediteljske kamere i iza nje, u čiji kadar je smještao pozorišne kotorske festivale i bio na samom rođenuju ove dječije fešte.

Čim se Bato krajem juna pojavi u Kotor, znak je da je sunce odskočilo i pokazalo koliko je sati.

Sa njima je brojio ure na svakoj pjaci i pjaceti, skalama, portunima, kaniželama, citadelom i tvrđavom, prirodnim pozornicama Kotora grada, dok im se ne zavrti šareni ringišpil u glavi.

Kada bi se ugasila svijetla pozornice i umjetnička družina otišla iz Kotora, Bato bi  još ostajao da sa prijateljima zore dočekuje pjesmom, da morem umije ogromnu dušu u koju je stajao drevni grad i njegovi mali i veliki ljudi.

Brojio je i prve skale našeg programa i poručio nam tada “Skalaši samo gore da se penje i ne pada“.

Svoju je životnu skalinadu prošao na ovom, ali će na onom, s one strane duge, Bato režirati nove priče i ovoga jula nas po ptici pozdraviti.

“Umiri se vječiti nemire” i neka ti je lak san.