U cijelosti vam prenosimo intervju Ivice Nevešćanina s doc. dr. Nenadom Vertovšekom.

„Drveno željezo medija”, naziv je nove knjige eseja doc. dr. Nenada Vertovšeka u kojoj se bavi „oksimoronskom strukturom i karakterom medija, razotkrivanjem medijskih manipulacija i iluzija s aspekta filozofije medija i naznake budućnosti medija 21. stoljeća”.

Nakon 30 godina provedenih u novinarstvu, najviše u zadarskom dopisništvu Slobodne Dalmacije, Vertovšek (63) je 2015. doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zadnjih 16 godina predavao je na odjelima za komunikologiju i kroatistiku Sveučilišta u Zadru, sada na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu, objavio je više stručnih i znanstvenih radova iz analize i filozofije medija, voditelj je brojnih radionica, seminara i aktivnosti na području teorije i prakse medija s mladima. Knjigu je, kaže, počeo pisati na početku lockdowna, kada se pred medijima iz cijelog svijeta pojavio „novi izazov proizvodnje istine, činjenica i straha”, a objavljena je prije nekoliko tjedana u biblioteci Teorija medija, u izdanju Medijske kulture iz Crne Gore. Naime, za prošlu knjigu, „Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija – proizvodnja slike stvarnosti i neophodnih iluzija”, Vertovšek je 2017. dobio nagradu Dialogos međunarodnog znanstvenog časopisa Medijski dijalozi iz Crne Gore. 

Možete li na početku objasniti što su to oksimoronski mediji? I kakva je priroda takvih medija? 

- Polazim od toga kako nam se ponekad, ali sve češće, čini kako je u vezi medija, onog što zovemo masmediji, u pregrštu svega medijskoga, od režimskih do alternativnih medija, od biltenskog do istraživačkog novinarstva, gotovo sve poznato i rečeno, razumljivo, razmotreno i istraženo. Velik broj ljudi, pa i teoretičara medija misli kako o medijima sve zna, kako oni lažu ili manipuliraju i da je to sve jasno. No, postavlja se pitanje da li smo ipak u krivu ili više uopće ne raspoznajemo suprotnosti i proturječja koja ovladavaju našim predodžbama i percepcijom u medijskim sferama? Mediji su složenija stvar, mogu biti predmet paušalnih ocjena, ali je njihova uloga i značaj dublji, stoga i zahtijevaju jaču pozornost. Oksimoron je najprije stilska figura korištena najviše u književnosti i poeziji, Shakespeare ga poetski opisuje u Romeu i Juliji kroz usklik „O svijetli dime o perje olovno! O hladna vatro, zdravlje bolesno!” i kao da predviđa svijet suvremenih medija. Apsurdnost, britkost i duhovitost oksimorona s primjesama paradoksa, vrlo je zahvalan okvir za kritičko-analitički prikaz stanja u kojem se nalaze suvremeni mediji. Poput Zen izreke „objašnjenja koje ne objašnjava” – medijska je sfera sve apsurdnija, ali i vrlo – stvarna! Oksimoron kao simbolika apsurdne stvarnosti, onog što se događa s medijima danas i što će se događati, jest doista povezivanje, spoj, prožimanje dva (naizgled?) proturječna pojma (grčki oksys: oštar, oštrouman + moros: budalast, glup). U književnom i novinarskom svijetu pisanja i bilježenja, ali svakodnevnom govoru. To bi bilo nešto kao vrući led, mudra budala, živi mrtvac, pošten lopov...

Knjigu ste počeli pisati za vrijeme lockdowna i završili u kolovozu. Kako su mediji, domaći i strani, reagirali na pojavu pandemije i je li se u tome iskazao njihov „oksimoronski karakter”?

- Oksimoronski karakter medija tema je koja me i prije zaokupljala, jer tumačenja i analize uglavnom upozoravaju i potvrđuju kako je oksimoronsko povećalo iz sfere književnosti već ustaljeno i u svakodnevnom razgovoru i komunikaciji. Ne tako često upotrebljavano, ali obično dovoljno razumljivo. Bez obzira radi li se o sofisticiranom Shakespeareu koji upravo oksimoron koristi da bi objasnio neobjašnjivo kao što je ljubav, ili o novinarskim i medijskim korisnicima i sadržajima u kojima mogu postojati „živi mrtvaci“, „mudre budale“ ili „javne tajne“, oksimoron je nema sumnje i riječ koja bi u novinarstvu i medijima mogla biti i „riječ 21. stoljeća“.

Nažalost, ne toliko u samim medijskim tekstovima koliko u komentarima i analizama medijskih sadržaja, kako bi se, prije svega, ukazalo na sve rastući apsurd (i dvojakost, licemjerje) načina na koji funkcioniraju mediji, redakcije, novinarsko mišljenje pod utjecajima korporacija i interesnih skupina, gdje jedni nastoje preživljavati u datim uvjetima, drugi manipulirati i ovladati jednom zlatnom sferom javnog i privatnog života. Ili su, nažalost, i jedni i drugi na istom poslu... Pojava pandemije rezultirala je, kako neki ističu, i infodemijom, „ludom kćeri“ pandemije gdje su mediji često preuzimali uloge kreatora psihoze, neuroze, licemjerja, neznanja, pristranog izvještavanja i/ili uznemiravanja javnosti, u oksimoronskom cilju „pravodobnog“ obavještavanja zbog „klikanja“ ili podizanja nesigurnog okruženja u kojem ljudi, među ostalim, sve manje kritički razmišljaju.

Jesu li mediji bili od pomoći u suočavanju s pandemijom, u smislu razumijevanja problema i održavanja kontrole, ili su pandemiju iskoristili kao novi poligon manipulacije?

- Mediji su pomalo (iz)gubili dio svoje temeljne prirode ukazivanja ne samo na ono što se upravo dogodilo, već i postavljanja pitanja kako se prema tomu postaviti, odlučiti što ćemo (u)činiti u zajednici, lokalnoj ili globalnoj, kakve će posljedice biti. Svi smo već par desetljeća u jednom globalnom kriznom i nemirnom razdoblju s povremenim usponima i padovima. spontanim ili pokrenutim tzv. korporacijskim ili globalističkim centrima moći. To nema veze s paušalnim prozivanjem kako se bavimo “teorijama zavjera”. Ovo je – u jednom sam razgovoru to istaknuo - logično promišljanje o pojavljivanju uznemirenosti i slijeda događanja kao rezultata mega-korporacijskih interesa i/ili krupnog kapitala. Samo ime kaže - ne zanimaju ga manje količine kapitala, manje regije, interesi, države i “običan” profit, već krupniji fenomeni, ekstra ili mega profitna stopa. Tu se ponekad radi i o upravljanju ratovima, krupnim poremećajima na globalnom tržištu i u ovom slučaju zdravstvenim krizama koje donose neslućenu potrošnju cjepiva do karantena i interventnih troškova. Ciklično, kao da se radi o eksperimentiranju, redaju se medijsko-političke psihoze vezane uz stvarne događaje – 2002. i virus zapadnog Nila, 2004. SARS, godinu poslije ptičja, nakon pet godina i svinjska gripa. Evo 2014. ebole, 2016. Zika virusa do Covid-a 19… Ovo nikako ne znači da virusi, kao i korona, ne postoje i nisu opasni i smrtonosni, znači kako se određeni interesi, shodno namjerama, “ubacuju” u atmosferu i borbu za cjepiva ili koristi zaustavljanja ekonomije u određenim zemljama ili regijama.

Kako su reagirali konvencionalni mediji, a kako društvene mreže u pandemiji? Komu je javnost više poklonila povjerenje i zašto?

- Valja uvijek biti oprezan kod kronologije događanja, poduke o uzrocima i posljedicama, valja čitati i podržavati one koji smiruju situaciju, barataju činjenicama i ne proizvode emocije i političko opredjeljivanje. Konvencionalni mediji su uglavnom pandemiju, posebno u početku, pratili s određenim dostojanstvom i klasičnim novinarskim načelima – pružiti što aktualnije vijesti što većem broju ljudi u što kraće vrijeme. Društvene mreže su sve to “gledale” i komentirale “mrvice s info-stola”. No, kao da su preuzimale ulogu glavnog kreatora vijesti i poluistina, u skladu s nedoumicama oko globalnog praćenja pandemije, stvarne opasnosti ili stvaranja pretjeranih vijesti, intervjua s raznim stručnjacima i “stručnjacima”. Društvene mreže i njihovi korisnici zapravo su roblje “klik-pomame”. U trenutku kada su klasični mediji – posebno tisak - bili manje pristupačni, portali uvode “ratna stanja” te ili nude hvalospjeve stožerima i vlasti ili puštaju hejtere i trolove bez ograda, ili to oboje. Vode oksimoronske ratove s javnošću, istovremeno “brinu” za njih, prozivaju epidemiologe kako bi zadovoljili gladnu javnost, istovremeno nudeći javnosti najprizemnije vijesti i strahove kroz naslove i odabrane sugovornike. No i javnost pati od oksimoronskog kompleksa, gubi povjerenje i u najzlatnije osobe iz stožera (voli ih i mrzi) kada u stvarnosti ne vide rezultate ili proturječja. Ljudi sumnjaju u sve, istovremeno bjesomučno vjeruju psihozama i najavama katastrofa neodgovornih medija. Ugled se tu lako gubi, a teško dobiva, no u priči u koroni i medijima riječ je o ljudskoj težnji zdravom životu, ali i ljudskoj lakomislenosti, pa i pakosti.

Govorite od tzv. dubokim medijima? Što pod tim podrazumijevate i kakva je njihova uloga u kreiranje medijske stvarnosti kod nas i u svijetu?

- Za razliku od pojma deep state, koji se koristi u teorijama zavjera i podrazumijeva postojanje skrivene i nevidljive mreže unutar i ispod postojeće (američke) administracije, duboki mediji se odnosi na dublje slojeve medijskih pokretača, načela i ciljeva, u pozitivnom i negativnom smislu. Priča o koronavirusu samo podsjeća na druge globalne i regionalne fenomene, od poticanja oružanih sukoba do trgovinskih ratova, kako su mediji sve manje, čast izuzecima, nekakva ogledala ili korektivi društva. Oni sve više konstruiraju – i kontroliraju – našu stvarnost, bolje rečeno naše predodžbe, emocije i stavove o tome što je to svijet oko nas i u nama, te što se uopće događa? Medijska pozornost sve je manje klasična tradicionalna potreba za razotkrivanjem manipulacija, već promocija raznih interesa. Ne mislim na legalne, humanističke interese ljudi i kapitala već na pretjerivanje u pohlepi i bezobzirnosti, te stvaranju poslušne i podložne javnosti. Takve dublje slojeve medija i zapravo društvenog okruženja moramo istraživati i razmatrati. Tiču se nas i drugih ljudskih bića, bez obzira koliko daleko i koliko različito. Inače, nas, osim oksimorona, čekaju i paradoksalne situacije u kojima istovremeno nemamo izbora u djelovanju, ali nam (mediji i ostali) nude mnoge izbore.

Koji su to „paradoksalni izbori”?

- Paradoks današnjih medija i odnos prema javnosti zapravo je prividno logičan stav koji je u proturječju s provjerenim činjenicama. U odnosu na koronu, globalne i regionalne ratove, situaciju u Europi, domaći ekonomski ili mirovinski sustav mediji nude istodobno pojmove i argumente koji po biti i zdravorazumskoj uobičajenoj predodžbi običnih ljudi (ne tzv. elite) zapravo proturječe jedan drugomu. Bilo da čitate izvještaje i bombardiranje s brojkama o posljedicama korone ili forume u kojima se nadmeću, da tako kažem, mentalni i digitalni masturbanti. Primjer istinite laži također povezuje vrlo stvarne izjave političara koje ne mogu stajati jedne uz druge, često i od iste osobe. I oksimoron i paradoks u raznim „nijansama sive“, u suvremenoj politici ili izbornoj retorici često nađe svoju zgodnu uporabu, poput „alternativne činjenice“ koja ne može postojati (u takvom spoju), ali je (pred)izborni magovi i političari uvijek iznova vraćaju u život i na svjetlo medija. I samo njeno ponavljanje joj povećava šanse da je publika i masa prihvate kao - istinitu.

Na tragu Chomskog jako ste kritični prema masovnim medijima i njihovoj manipulativnoj prirodi. Koliko su takvi mediji danas otporni na pojavu fake-newsa? Tko su glavni promotori lažnih vijesti i s kojim motivima se one plasiraju?

- Medijske priče o ptičjoj i svinjskoj gripi naglašavale su uzroke u tradiciji obiteljskog uzgoja i življenja uz perad i domaće životinje, pretežno azijskih domaćinstava. Fake-news o uzrocima korone krenule su grublje uz navodne “neljudske” običaje “onih koji jedu šišmiše i kućne ljubimce”, te podle komentare i stereotipove o načinu suočavanja s krizom. Javna je tajna kako se i preko kritika usmjerenih na Kinu najprije htjelo pridonijeti i ekonomskom udaru na kinesko gospodarstvo… Kinezi su dali ogromnu lekciju solidarnog, odlučnog i strogog odgovora na opasnosti epidemije. Ovo nije samo veliki zdravstveni problem već i geopolitički, psihološki, gospodarski… Pitam samo jedno – zašto više nema gotovo nikakvih vijesti ili reportaža iz Kine, Vijetnama, Laosa… eventualno iz “zapadnjačkih” Japana, Južne Koreje ili Tajvana - gdje žive milijarde ljudi, gotovo polovica svjetske populacije? Ima li još korone samo tamo gdje zapadni mainstream mediji pokažu? Živimo u vremenima gdje je bitnije što radi Kim Kardashian, kako preživljavaju kraljevske obitelji, što naše glumice ili članice estrade misle o svježem voću i tangicama…a onda se žalimo što nam mediji ne daju “istinu”?!

Može li se reći da je izborom Trumpa za predsjednika Amerike započela era alternativnih činjenica i fake-newsa kao „legitimnih alata” u borbi protiv vjerodostojnosti konvencionalnih medija? Tko ima korist od takve „medijske stvarnosti”?

- Neki „konačno rođenje“ fake-newsa i/ili post-truth načela povezuju s prošlim američkim izborima i dolaskom Trumpa, kada više nije važno treba li izabrani predstavnik naroda govoriti istinu (već se i prije događalo suprotno, ali je to bio razlog za gubljenje vjerodostojnosti i glasova) već je postalo vrlo važno kako upravljati emocijama i predrasudama. Stvoriti nove „veličanstvene naše istine“, nepovjerenje u znanje, beznačajnost obrazovane i kritičke javnosti, pseudo autoritete i vrijednosti. Naravno, više to nije „američki“ već globalni i naš domaći fenomen, društveni i medijski. Hiper proizvodnja supermarket-istina podsjeća zapravo na vrlo sofisticiran i lukav marketing gdje ne samo stvari, već i događaje, ljude i osjećaje morate što prije i po što većoj cijeni prodati, prije nego se probudi kritičnost i sumnjičavost mase, publike, javnosti. Ako pokvaren auto ili ideju prodate velikom broju ljudi to ne znači da je postala istinom. Nietzsche upozorava kako ne smijemo miješati istinu i naše vjerovanje da je nešto istinito. Iluzija same stvarnosti, premda je iluzija, proizvodi stvarne učinke, kaže Chris Hedges. To je ono što manipulativni mediji i njihovi „oslonci“ trebaju kako bi iznova konstruirali „njihovu stvarnost“, a ne stvarnost većine ljudi. Povijest već upozorava, no kao da nismo dovoljno upozoreni, možda to često i ne želimo, sirenski zov produbljivanja podjela na Nas i Njih je zavodljiv, jer vi ste uvijek, prirodno, razumljivo bolji od Drugih. Tako se zgrozim svaki put kad u ovo doba korone slušam, gledam i čitam hejtere, trolove ali i obične ljude kako im je sve manje važno ili bitno tko umire, stariji, djeca, druge nacije ili rase...

I same riječi, ne samo medijske, su bitne – iako ovo nazivamo doba lažnih činjenica, to nije točno jer zapravo ne postoje lažne ili „alternativne činjenice“ (ovo potonje je jedna od izmišljotina članice Trumpovog izbornog stožera). O tomu je govorio i Orwell, ili nešto jest činjenica ili nije, a na nama je veći dio odgovornosti da to (raz)otkrivamo i prema tomu usmjeravamo svoj život i potičemo to kod drugih članova „zbunjenog stada“, što bi rekao Chomsky.

Često koristite izraz „post-truth” era, mediji ili društvo. Što oni označavaju i jesu li mediji uistinu odustali od istine? Ako jesu, čime je istina u medijima zamijenjena?

- Nije samo u pitanju društvo „naknadne istine“ kako se pojam često nes(p)retno prevodi, bolje je tumačiti ga u kontekstu odustajanja od istine, vremena u kojem, nakon uzaludnog traženja istine, tražimo zamjenu. Nažalost,utemeljenu na problemima društva a tek onda medija, na nepravdama i proturječjima određenih zemalja i globalnog društva. I ogromna i zdravstveno moćna zemlja kao SAD nije htjela odmah pristati – još uvijek treba shvatiti – ni na provedbu globalnih standarda – nisu htjeli pristati na standard testiranja kao i drugih 60 zemalja pa su se naknadno posljedice i slučajevi “počeli pojavljivati”. Nije se htjela priznati istina kako je korona ozbiljna bolest i tako joj treba pristupiti. Što se Hrvatske tiče, nakon početne zbrke koju su uglavnom stvarali mediji u dobrom dijelu (iskreno rečeno) stranog vlasništva, pojavili su se i ranije pojedinci-znanstvenici, poput Ivice Đikića ili Radmana, koji su tada stvari smirivali. Đikić se opet javlja, ali kritički nastrojen što mu opet oksimoronski zamjeraju i vlast i dio medija. Vlada je u početku organizirala primjeren dostojanstven, smireniji i kvalitetniji pristup, kada govorimo o angažiranju zdravstvenih potencijala, kriznom komuniciranju, informiranju javnosti i građana. Međutim, nestala je vjerodostojnost, radi neizbježnog instinkta elite (ili para-elite) koja je počela uživati u privilegijama i kršenju onog što je propisala za obične smrtnike.

Apsurd je pojačan kada – u globalnim i lokalnim razmjerima - dio službene i stručne, te medijske javnosti manipulira s izvještajima o koroni, ratovima kao i najobičnijim meteorološkim prognozama. I kada je lijepo vrijeme plašili su nas i plaše pretjerano budućim katastrofama i crvenim opasnostima, time kako već sutra dolaze milijuni migranata što prelaze preko deset tisuća kilometara u dva dana, uz izvješća o ljudima koji bjesomučno kupuju brašno, ulje i toaletni papir… Pojedinačne paranoje, psihoze i histerije udružuju se u zajedničke i kolektivne igrice s ljudima.

U odnosu na oksimoronski karakter, odsutnost istine i „post truth” kontekst, jesu li više stradali javni ili privatni mediji u Hrvatskoj? Možete li napraviti neku komparaciju?

- Ekonomski, moralno i profesionalno stradali su svi. Međutim, javni mediji će se brže oporaviti, to je i u interesu vlasti pa će njihov ekonomski i financijski oporavak biti solidniji. Hoće li se zbog toga od njih tražiti veća predanost „našim načelima“ i vladajućim strategijama i taktikama, imamo pravo sumnjati. Mnogo teže bit će i već jest privatnim medijima, posebno ako nisu čvršće vezani (profesionalno i/ili interesno) uz vladajuće krugove jer je umrežavanje otišlo daleko. Slično je i s privatnim poduzećima, ugostiteljima, umirovljenicima – većini društva – koji će, primjerice, samo moći gledati kako od početka godine javne službe dobivaju veće plaće. Socijalne nepravde bit će još više – uz sve jaču korupciju – bit će samo zanimljivo kako će na to sve odgovoriti mediji. Koliko će zapravo biti u mogućnosti?

U osnovi post-truth društva više nije važno razumjeti ni istraživati razliku istine od laži, već uobličavamo privid kako istina (više) nije važna. Spektakli i stereotipovi obično su ubojito oružje ovakvih „novinara“ i truth-makera, ali upravo oksimoronski temelji ukazuju da je na snazi jedan drugačiji, oksimoronski, proturječni, neočekivan, nepravedni i zbunjujući, način skretanja pozornosti s prave, tekuće, stvarnosti. Ne samo onog što-se-događa, već onog što-se-doista-događa? Da li je korona virus došao iz laboratorija, da li je u pitanju monstruozni plan zaraze ljudi virusom sličnom gripi, da bi im se kasnije prodalo cjepivo i na tome zaradile milijarde dolara – samo su neka od pitanja koja se postavljaju medijskoj i paramedijskoj sferi. Ona se ne završavaju na tome, već kao i u svakoj pomno i dobro smišljenoj političkoj propagandi, ili običnom traču i glasini za ulice, kombiniraju što globalnije zamisli i sitne detalje koji uvijek tako dobro prikrivaju laž, poluistinu, nešto stručnije rečeno post-truth činjenicu.

Mogli li mediji promijeniti svoju manipulativnu prirodu? Mogli li oni to sami uraditi (iznutra) ili je to stvar regulatora (izvana)? U tom novom medijskom pejzažu, kakva je uloga novinara, urednika, vlasnika...?

- Novi mediji uglavnom podupiru fake-news okruženje, ne uvijek nužno namjerno ili isključivo radi skrivenih interesa. Ubrzava se plasiranje što većeg broja lažnih vijesti, izjava i polučinjenica (koje su efikasnije od potpunih laži ili neprovjerenih vijesti). Skraćuje se vrijeme za provjeru, kritički odmak od pročitanog, slušanog ili onog što ste vidjeli. Brzina i skretanje pozornosti s onog bitnog što se događa zapravo je u medijima (kao i politici) istog značaja kao i u mađioničarskim vještinama. Nikad ne vidite što se zapravo događa, a cijelo vrijeme mislite da gledate i pratite onu „pravu“ ruku ili pokret. Digitalizacija i „digitalnost“ medijskih sadržaja i poruka olakšava prijenos važnosti i istine u zonu teže provjerljivosti, oblikuju vijesti i tema kao „očekivane“ i poželjne, jer i pojedinac, kao i masa, vole kada su važne „njegove“ vrijednosti, premda i ne primjećuju kako su vrijednosti izmijenjene i uvijek se mijenjaju više prema želji elita, a ne mase ili javnosti. Da li je „demokratska većina“ u stvarnosti zaista većina, i da li je uopće demokratska ako gubi humanističke i etičke vrijednosti? A stvari se mijenjaju i brže nego što mislimo i što ćemo misliti...Internet kao da više nije novi medij, to su sada smartphone ili android, slijede dronovi, zatim hologrami, umjetna inteligencija...

Cijela situacija oko prezentiranja činjenica s medijske strane doživjela je i doživljava svojevrsnu evoluciju – najprije je bilo važno što se događa, a ubrzo zatim kako se sve to događa, s dvojakim učincima između poticanja uznemirenosti i utjehe kako vam ti isti mediji plasiraju točno i istinito situaciju. Konačno, nije bilo važno što zapravo jest, bitno je kako vam nešto strašno prijeti, dolazi do vas i sigurno će vas dohvatiti. Sve se, naravno, raspiruje mnoštvom neprovjerenih izjava „stručnjaka“ i stručnjaka, svatko tko ima nešto reći (uz pretpostavku da je neugodno i zastrašujuće), dobiva medijski prostor i vrijeme.

Iako ste vrlo kritični prema masmedijima, mediji u Hrvatskoj su zadnjih godina zaslužni za čitav niz otkrića i afera koje su utjecale na smjene vlade, ministara, korekcije javnih politika... Osim toga, sve kritike na svoj račun ti isti mediji također prenose. Je li takva samokritičnost obećavajuća ili im je to tek smokvin list i alibi?

- Nema sumnje da dio medija, bolje rečeno novinara i urednika odrađuju vrlo dobro svoj posao. No, taj je dio – sve manji. Moja zamjerka jest kako i zašto onda izumire novinarstvo, o čemu kao da se pomalo boje govoriti i stručnjaci i novinari. Nestaje primjene klasičnih pravila o točnosti, istinitosti, nepristranosti, poštenju, uravnoteženosti... Koliko smo u zadnjih tjedan dana pročitali tekstova koji poštuju sva ova načela? Nestao je profesionalni i strukovni značaj krovne organizacije novinara, afere se (raz)otkrivaju ali sve ostaje gotovo netaknuto. Nekom ministru u zastaru odlaze dugovi od 1,8 milijuna kuna, a stotine i tisuće umirovljenika ne dobiva zajedno toliko. Treba se pitati koga određeni mediji zastupaju, ne kroz novinarska načela, jer ih bezobzirno krše, kao i korumpirani dužnosnici. Ni javnost, dakako nije bez grijeha – ne sluša, ne čuje i ne vidi – kao ona tri legendarna majmunčića što pokrivaju uči, uši i usta... četvrti majmun gleda u mobitel.

Problem nije samo u tome tko poštuje novinarska načela, već i što može s tim? Nismo (samo) u krizi medija već i cijelog društva, u nečemu i više nego ostali. Samo ne želi to priznati ni vlast, ni dio oporbe, pa ni dio javnosti. I javnost mora proći ražanj samokritike, osim što uglavnom podnosi i političare i medije. Ponašamo se često - neka sve ostane tako, birajmo iste ljude, samo neka možemo u kafiće i restorane. Djecu i mlade treba slati u škole s maskama, a mi ćemo ispijati i opuštati se uz kavicu i pivo. Onda pod maskama hitati kućama, on line (ne)raditi i čučati pred televizorom. Zaboravljamo da s maskama dolazi i nemogućnost da se vidi lice, još gore je što ne vidimo tuđi osmijeh. I sami se smiješimo manje, jer tko je lud smiješiti se ispod maske. Hoćemo li se buditi noću i kriomice smijati u kupatilu, a teže je gledati se u ogledalo bez maske... Dobro je sjetiti se i drevne izreke i prokletstva „dabogda živjeli u zanimljivim vremenima“. Pravo je pitanje, opet kao i u ljubavi, da li je ovo ono što vas doista zanima?

Vrijeme nakon pojave korone, i u slučaju medija, nazivaju „novim normalnim”, no vi govorite da je to zapravo „staro nenormalno”, odnosno da su mediji, pod krinkom interesa javnosti, opet postali sredstvo nekih drugih ciljeva. O kojim se i čijim ciljevima radi?

- Polazišta onog što ovdje želimo naglasiti zapravo su težnja prema iskoraku iz uobičajene proizvodnje slike stvarnosti, iskorak iz same posredničke uloge čitanih, pisanih, elektronskih i novi(ji)h medijskih oblika i fenomena. Kako bi izbjegli navedena ponavljanja u oglednim izazovima, obratimo pozornost, na karakter i ubrzanje promjena koje, prije svega, dovodi pred publiku i medijske promatrače ono što bi nazvali oksimoronskim karakterom medija kao posrednika unutar i izvan stvarnosti. Između postojećeg, te prethodnog/povijesnog i nadolazećeg/budućeg. Ističem iskorak od puke kritike medija u doba korone – a tko bi onda od institucija, skupina, slojeva ili poteza uopće preživio kritiku opisa, pojašnjavanja, komentara i prijevoda mjera i zahtjeva vlasti i zdravstvenih stručnjaka? Ili iskreno progovorio o vlastitim greškama, informacijskim zamkama, vlastitim tumačenjima, ego-tripovima od strane hejtera i trolova, svakodnevnih mudrijaša i svjesnih pojedinaca.

Tko bi prvi bacio kamen na medije koji su dobili i preuzeli tešku zadaću – izvještavati o stanju virusa, stanju država i nacija, planetarnom stanju, domaćih vlasti, stranih opasnosti, globalnih, regionalnim i lokalnih promjena iz sata u sat? Analizirati globalna kretanja, do sada praktički bez presedana u modernijoj povijesti (ako izuzmemo epidemije poput kuge ili ebole) sve do vlastitih pojedinačnih ponašanja i, prije svega, odnosa prema Sebi i Drugima u vremenima općih opasnosti poput rata ili epi/pan/demija. Mnogo toga smo (mediji ili mi sami?) sveli na bajkovita očekivanja o „novom normalnom“. U nadolazećim danima, mjesecima i godinama čeka nas novi razvoj virtualne stvarnost što će tek postati „stvarna stvarnost“. Zaboravimo li na značenje ljudske etike i moralnih vrijednosti, stvorit će nam (mediji i njihovi mentori) još „novije nenormalno“ i tumačiti kako je upravo to – staro normalno...

MEDIJI NISU AKADEMSKI PRIORITET

Koliko je kritička misao o medijima danas prisutna u hrvatskom javnom diskursu? Koliko su ovakve teme predmet akademskog angažmana, koliko su uključene u edukaciju učenika i studenata, odnosno mladih?

- Pitanje kritičkog razmišljanja, odnosno mišljenja kreće se u razmjerno užem krugu humanistički orijentiranih nastavnika, profesora, stručnjaka i znanstvenika. Medijska pismenost, izuzetno bitan aspekt razotkrivanja masmedijskih manipulacija ali i čuvanja vlastitog jezika i književnih standarda, praktički je zanemarena, čak i u vrijeme tzv. godine medijske pismenosti. Ne bih šire govorio o tomu jer s obzirom na moja višegodišnja iskustva i u novinarstvu i u stručno-znanstvenim krugovima, više sam pesimist ne optimist. Ne zbog prirode medija i njihove sudbine, već zbog zanemarivanja toga na svim razinama. Imam nevjerojatno dobra iskustva s radionicama i radom s učenicima osnovnih i srednjih škola, posebno studentima. Kao i s pojedinim nastavnicima i profesorima. No, to se polako gubi i ovisi o pojedincima, ne o trendovima. A mladi svjesno ili ne, ne zaboravljaju kada ih zanemarujete. Uvijek su tu tzv. viši interesi u ime kojih i roditelji profesori ne smatraju kako u obrazovanju trebaju posebno brinuti za djecu (ili da nedovoljno brinu). Nastavnici i profesori gledaju često „svoja posla“, a na sveučilištima često vrijedi izreka (pomalo oksimoronska?!) kako fakulteti postoje da bi studenti polagali ispite a profesori dobivali plaće. Na podjelu znanja, širenju umijeća i podršci mladim umovima i osobama kao da se ne treba misliti. Nisu prioriteti! Pripadam relativno manjoj skupini istraživača koji promiču promišljanje medija kroz filozofiju medija, uključen sam u djelovanje Centra za filozofiju medija i medijska istraživanja u Zagrebu, pod vodstvom prof.dr.sc. Seada Alića, koji vrlo dobro potiče, koliko god je to moguće, domaću i međunarodnu stručnu i znanstvenu suradnju u sferi filozofije i multidisciplinarnog pristupa filozofije medija. Mogu najkraće reći kako sam svjedok izuzetne i prijateljske znanstvene suradnje sa znanstvenicima, stručnjacima i književnicima iz Crne Gore. Da bi ova knjiga ugledala svjetlo dana uvijek je potrebno više ljudi od samog autora, stoga od pripreme i tiska do dostave preko granica dugujem veliku zahvalu svima, posebno dr.sc. Mimu Draškoviću, mr.sc. Željku Rutoviću i uredniku Budimiru Damjanoviću, kao i uvaženom hrvatskom veleposlaniku u Crnoj Gori Veselku Grubišiću i Zvonimiru Dekoviću, predsjedniku Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore.

RADIKALIZACIJA I MEDIJI

Zadnjih mjeseci aktualna je tema (politička) radikalizacija pojedinaca koji uzimaju „pravdu” u svoje ruke, za što se optužuje i djelovanje nekih medija. Mogu li mediji radikalizirati nekoga, kako to čine i moraju li zbog toga preuzeti odgovornost?

- Još uvijek nismo dovoljno pridonijeli razumnom sagledavanju situacije, posebno u stvaranju racionalnog razmišljanja o tome što se doista događa, barem izvan službenog dijela politike javnosti, mentaliteta običnih građana. Na globalnoj razini zaboravili smo kako je nastalo Arapsko proljeće, rušenje Gadafija, napadi u Siriji, kome je sve odgovaralo proizvoditi krizu koja je dovela i do pritiska na južnim granicama Europe. Zaboravljamo na apsurdna reagiranja (dijelova) Europe koji su u prošlom migrantskom valu pozivali migrante da dođu u srce Europe, a onda zatvarali oči na prijetnje koje su se pojavile prije dvije-tri godine, sulude ideje diktatora i ucjene živim ljudima koji se guraju na silu preko granice. Zaboravilo se tko je bila Al-Qaida ili ISIL, pred čijim zločinima su ljudi bježali. Zločinci su doslovce samo promijenili ime, sad su to umjerena opozicija i pobunjenici, ovisno o preslaganju geopolitičkih etiketa. Zaboravili smo kako smo koncem prošle godine i od naših (ne)odgovornih visokih političara slušali priče o “prokletim migrantima” koji se neće boriti u svojoj zemlji, što se po pakosnim autorima komentara na forumima pretvaralo u strah kako će “porobiti, opljačkati i silovati naše žene”. Kao da ponavljamo starorimske opise divljaka i bijednika na svojima granicama, koje su ti isti izabrani drevni Rimljani stoljećima ugnjetavali.

Mi i Oni, to je omiljeno oružje elita kojom mase drže i odgajaju u pokornosti, pa ako treba plaše i uznemiruju krizama, sukobima i pretjeranim strahovima. Kineski ideogram za krizu sastavljen je od prikaza opasnosti i šanse. I ova je kriza, sad već produžena, ako ovo ispravno razumijete i djelujete, zapravo izazov. Da (p)ostanemo ljudi.