Izložba pod nazivom “Vekićeva refleksija društvenog teatra” otvorena je u Muzeju i galeriji Tivat 3. 9. 2019. godine, a obuhvata odabrane radove iz dva likovna ciklusa: “Obični ljudi-unutarnja zbivanja” i “Maska slike božje”. Radove je selektirala povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević koja je ujedno i kustosica ove izložbe.
Radovi iz ciklusa “Obični ljudi-unutarnja zbivanja” su platna velikih formata, na kojima je prije svega, najuočljivije veliko slikarsko iskustvo. Na njegovim radovima vidimo kontrolirani nered: centralni motiv je ljudska figura u neobičnim pozama, dok je pozadinski isječak riješen prizorima, koji su vidljivi na udarnim vijestima mas medija (avioni u letu, nasukani kit…) Pored pozadine, slikar posebnu pažnju pridodaje i podlozi na kojoj se figure nalaze. Baš ta podloga, koloristički harmoniziranim modulacijama, uglavnom bijelim, crnim i sivim, unutrašnjem prostoru slike daje dojam treće dimenzije odnosno dubine. Samim tim figure na njegovim slikama stvaraju plastični, ali grandiozan efekt dok pozadina i podloga upućuju na ljudsku bolest XXI stoljeća: život pod utjecajem medija, i život u virtualnom svijetu.
Savršena umjetnička forma koju nam daje spoj pozadine, podloge i figura sugerira nam na virtualni svijet u kojem živimo otkada je tehnologija uznapredovala, a društvene mreže uzele maha u svakodnevnim rutinama čovjeka. Umjetnik kao da nas opominje na grijeh propuštanja pravog smisla života, zbog upadanja u vrtlog svijeta materijalnih stvari, toka modernog ukusa koji stvara dehumaniziranu sadašnjicu u kojoj suvremeni čovjek živi i stvara.
“Maske slike božje” je likovna vizija umjetnika kroz koju nam prikazuje portrete neobičnih karakteristika. Nešto življeg kolorita nego prethodni ciklus, on prikazuje sebi bliske ljude, likove iz okoline, ljude koje je nekada sreo ili neke nama svima poznate ličnosti. Međutim lica na njegovim portretima potpuno su lišena svih ljudskih obilježja; bez karakternih i ljudskih crta, ikakvih facijalnih ekspresija (jer portreti na njegovim slikama zapravo i nemaju lice) da bi nam nagovijestile bilo kakvu osobinu ili emociju. Sam naziv MASKA koji se spominje u nazivu ovog ciklusa, vodi nas do kazališta, gdje se maska koristila još do starogrčkog razdoblja, u ritualima vezanim za kult boginja Artemide i Demetre kao i u čast boga Dionisa. Tada je maska bila dio neizostavnog glumčevog nastupa, koja je prekrivala samo dio gdje se nalazilo lice. Isto tako Vekić na svojim platnima slika ljude bez lica, sa maskama, ali njihove uniforme odaju njihovo zanimanje ili stil života. Možda nam Vekićeve maske, baš kao i maske u kazalištu sugeriraju na neku vrstu sakrivanja od spoljnjeg svijeta, i prikazivanja čovjeka onakvog kakvog on želi da ga vide, odnosno glumu, a ne čovjeka onakvog kakav on zapravo jeste. I upravo to je suština čovjeka današnjice, koji u nijednom trenutku ne otkriva svoje pravo ja, već se skriva iza raznoraznih maski, ispod kojih se osjeća sigurno, skriveno, nedodirljivo…
Gustim nanosima boja on gradi i konstituira ljudski portret stvarajući razinu likovne zrelosti i prepoznatljivosti, te slobodno možemo reći da je Vekić jedan od najreprezentativnijih suvremenih slikara hrvatske likovne scene. Umjetnikova likovna pažnja se usredotočila na čovjeka današnjice koga on autentično i vizualno ubjedljivo slika interpretirajući njegovu realnost kroz svoje umjetničke kreacije.
Matko Vekić rođen je (1970.godine) u Zagrebu gdje je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti (1995.godine) u klasi Đure Sedera. Na istom fakultetu trenutno je zaposlen kao profesor. Zapaženo je izlagao na brojnim samostalnim (više od 40) i kolektivnim izložbama, a njegova se djela nalaze u važnim javnim i privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Kontinuirano ostvaruje značajna priznanja i nagrade za svoj rad. Predstavljao je, Hrvatsku na 53. bijenalu u Veneciji 2009. godine, sa slikarima Nikolom Koydlom i Zoltanom Novakom, predstavljao je i hrvatsku selekciju na 10. i 12. bijenalu u Kairu, 2006. i 2010. godine.
Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić