Ribolov predstavlja jedan od najstarijih ljudskih zanata, a znalo se ribati od jutra do mraka ne bi li se uhvatilo dovoljno ribe za jedan obrok. Od davnina, pa do danas, riba se hvatala udicama, mrežama, ostima, vršama, odnosno mogućim i dostupnim alatima.
Ribolov vršama napravljenim od šiblja ili žice, smatra se jednom od najstarijih tehnika, a popularna je i danas. Među mještanima je važilo pravilo o ribarskim postama na kojim su se bacale vrše. Vrša se baca ujutro napunjena mamcem i nakon što odstoji čitavi dan i noć spremna je da se izvadi iz mora i provjeri što se ulovilo. Sa gornje strane nalazi se poklopac kroz koji se vadi ulov. Vrše su različitih oblika i dubina, rađene od različitih materijala, a među ribarima postoje različiti načini i tehnike spuštanja vrše u more. I danas ribari razmišljaju o poziciji i dubini gdje će baciti vršu u more, a ono što je interesantno je da su se radile i vrše različitih oblika (jedan od najzanimljivijih je svakako vrša u obliku djeteline), kojom bi se riba lakše namamila u zamku.
Ipak, ono što predstavlja zanimljiv moment, svakako je simbolika vrše, koja je umnogome povezana sa simbolikom mreže. Vrša, zamka za ribe, je spravljena tako da iz nje nema spasa. Stoga, simbolika koja je najviše vezivana za vršu predstavlja težak položaj iz kojeg nema izlaska. „Puhati u vršu“ govori se kada se uzalud trudimo oko nekoga/nečega.
Sadržajno i likovno proučavajući ovaj predmet, tivatski slikari, Miljenko Sindik i Anton Pean, koriste ga kao motiv ili dio kompozicije na svojim slikama, naglašavajući primorske motive i karakter svojih djela. Primorski motivi bili su česti na njihovim slikama. Pean im ostaje vjeran tijekom čitavog likovnog opusa, dok im je Sindik posvetio jedan dio svog likovnog stvaralaštva, onaj dio svog stvaralaštva koji je vezan za njegovo mjesto rođenja (Tivat) i mediteranski ambijent koji se osjeća pri odabiru motiva. Slikajući bokeške pejzaže, često biraju scene i detalje, koji čini se, da nam sve više iščezavaju iz sjećanja, a memoriju nam osvježavaju stare fotografije ili slike tivatskih slikara.
Upravo, ribarski alat poput vrše, dio je likovnih ostvarenja ne samo ova dva tivatska slikara, već i mnogih drugih koji svoju inspiraciju pronalaze u plavetnilu mora, kamenim mulima, mandraćima, svetionicima, ribama i ribarima, drvenim barkama – ukratko svemu onom što je svojstveno Boki i mediteranskom načinu života.
Sindik u svojim likovnim ostvarenjima bira da naslika staru antičku vršu kružnog oblika, napravljenu od prirodnih materijala i pruća. Da li je Sindik namjenski odabrao vršu kružnog oblika i tim odabirom možda se fokusirao na značenje kruga i njegove pozitivne simbolike poput sklada? Njegov prikaz vrše je dinamičan, rađen jakim i oštrim potezima kista, dok se u njoj nešto odvija; nejasnim oblicima možemo samo naslutiti što se nalazi u unutrašnjosti vrše.
S druge strane, Pean se orijentira ka klasičnom obliku vrše, shodno svom kolorističkom izrazu prikazuje njen ulov- ribe kao sadržaj svoje kompozicije. Dok je Sindik tematski vezan i formom dosljedan „svojoj“ vrši koju ponavlja i objavljuje u više primjeraka u Peanovom ciklusu do sada susrećemo se samo s jednim primjerkom.
Vrša, kao likovni motiv javlja se i kao antipod krletki ili „kempi“ sa pticom, koju često srećemo na slikarskim platnima, diljem planete, sadržajno i simbolički se suprotstavljajući salonskoj atmosferi i gotovo identičnoj polaznoj formi likovnog sadržaja.
Marija Saičić
Foto: Miljenko Sindik “Vrše”
Izvori:
Napomena:
Tekst je realiziran uz potporu Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Iznijeti stavovi su isključivo odgovornost autora i nužno ne izražavaju stavove Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
