Prenosimo vam drugi dio teksta „Od Herceg-Novoga do Bara, Staroga – tragom Hrvata u Crnoj Gori“, autora dr. sc. Domagoja Vidovića, jezikoslovca i onomastičara, koji je boravio u Boki u okviru studijskog i terenskog istraživanja.

Slavko Dabinović na uvid mi je dao antroponomastičke i toponomastičke radove  Cjelimira Stanića, Antuna Tomića i Gracijele Čulić objavljene u Godišnjaku Pomorskoga muzeja u Kotoru, koji nisu dostupni široj hrvatskoj javnosti. Fotokopirao sam više njihovih članaka u kojima je iznesena antroponimijska i toponimijska građa kotorskoga dijela Bokokotorskoga zaljeva. Budući da je većina antroponimijske građe zapisana latinskim ili talijanskim jezikom, toponimijske su potvrde vrlo važne jer upućuju na moguće izvorne likove službenih i neslužbenih osobnih imena. U člancima sam pronašao još jedan toponim tvoren od dalmatskoga pridjeva san(c)tu(s) 'svet', svojevrstan prežitak rane hrvatsko-romanske simbioze i pokrštavanja tada još poganskih Hrvata, dosad nezabilježen u hrvatskim toponomastičkim priručnicima. Riječ je o oronimu Sutorman u Škaljarima, koji, poput istozvučnoga oronima u okolici Bara upućuje na štovanje svetoga Romana. Srodni su toponimi razasuti cijelim područjem od Sutorine, Sušćepana i Sutvare, Grblja (ondje se, kao i kod Herceg-Novoga, nalazi Sutvara) preko Budve (i San Stefan nekoć bijaše Sušćepan) do Sutomora, Sustaša i Subana kod Bara te Sukobina kod Ulcinja. Toponim Spič kod Bara upućuje na hospicij, samostansko konačište. Na tivatskome su području izazovni toponimi Dumidran (koji upućuje na štovanje svetoga Dimitrija) i Kalimanj (koji upućuje na kotorsku vlasteosku obitelj Kaliman, čije prezime najvjerojatnije znači lijepo ime, a Kalimana je bilo i u Baru). U Tivtu sam nogometni ogled Engleske i Hrvatske imao zadovoljstvo gledati u društvu najžešćih hrvatskih navijača zbog kojih se za glavu hvataju svi koji se boje nove velike trešnje.

U slobodno bih se vrijeme, pak, šetao do kraja Mula i do Svetoga Eustahija (Stasija) kad sam već brzonog poput Eustahija Brzića. „Ti ćeš tim svojim nogama proći cijelu Boku“, navečer će jedan od anđela. „Tanjenjem potplata protiv tanjenja novčanika punjenjem spremnika“, novi je program nadahnut mjerama štednje i zovom antikih palaca.

Četvorica Hrvata u café-baru u Baru traže pleter

U suradnji s HNV-om uputio sam se i u srednjovjekovni antroponimijski inventar Bara i okolice. Dopredsjednik HNV-a Vladimir Marvučić organizirao mi je radni sastanak i objed sa Savom Markovićem, koji se specijalizirao za povijest srednjovjekovnoga Bara i antibarejski dijalekt dalmatskoga jezika. Iznimno su vrijedne njegove knjige Studia Antibarensia i Stanovništvo srednjovjekovnog Bara prepune antroponomastičkih podataka nužnih za upotpunjivanje srednjovjekovne hrvatske i općenito istočnojadranske antroponimijske slike. Dragocjeni su Markovićevi zapažaji o odnosu Romana i Slavena te uznapredovalome procesu slavizacije (koje on naziva kroatizacijom, što se ne bi usudili ni mnogi hrvatski znanstvenici) poglavito u XV. i XVI. stoljeću kad se Bar demografski popunjavao i katoličkim stanovništvom iz barskoga i dubljega crnogorskog zaleđa. Ujedno je zanimljiv njegov prikaz odnosa izvornih Romana, doseljenih Mlečana i drugih Romana te Slavena (uz koje su bile nastanjene malobrojnije vlaške i albanske skupine) na krajnjemu hrvatskom jugu, koji nisu imali „pravilan“ tijek, nego su poprilično ovisili o staleškoj strukturi (i Barani su imali svoju bunu pučana 1512. gotovo istodobno kad i Hvarani) i vjerskim prilikama (slavensko je bogoslužje, naime, prodrlo i na krajnji jug hrvatskoga juga). Nakon što je slavenstvo u Baru prevladalo nad romanstvom, hrvatsko je stanovništvo bilo većinsko u Baru sve do druge polovice XVII. stoljeća kad je u velikoj mjeri raseljeno (uglavnom u okolicu Zadra i Istru). Hrvati su i danas prisutni u većemu dijelu naselja između Sutomora i Bara te u barskim prigradskim naseljima i Starome Baru (zapravo izvornomu jer se današnji Bar nekoć zvao Pristan). Za kontinuitet proučavanja osobnoimenskoga fonda Hrvata katolika Barske nadbiskupije važni su i radovi Ivana Jovovića, koji je proučavao matične knjige iz XVIII. i XIX. stoljeća. Barski je kraj osobit stoga što je jedini koji je dijelom neprekinutoga hrvatskog etničkog prostora, a graniči s albanskim etničkim prostorom (Hrvati na Kosovu naknadno su doseljeni i odijeljeni od hrvatskoga etničkog kontinuuma). Posljedica je dugotrajnoga hrvatsko-albanskoga dodira dvojezičnost plemena Šestani (Šestani su pali pod osmanlijsku vlast 1479.), a da je riječ o iskonski hrvatskome plemenu, osim samoga lika rodnoga imena (poslije prezimena) potvrđuje i šestanski osobnoimenski srednjovjekovni fond koji je na tome području slavenski, to jest hrvatski. Osobno me je posebno zaintrigiralo i pitanje hrvatsko-albanskoga etničkoga razgraničenja u srednjemu vijeku. U samome su Baru, naime, u srednjovjekovlju zabilježeni pridjevci ili prezimena nedvojbeno hrvatskoga postanja kao što su Boris(i), Glavoč, Grupšić, Guzina, Sandaljević, Slavče, Župan i Šestan (spominju se 1330. u Kotoru, a 1445. u Baru). Slavena je (Crvenih Hrvata i različitih skupina pravoslavnih Crnogoraca) do pada pod Osmanlije u znatnoj mjeri, kako mi je napomenuo Savo Marković i u što sam se i sam uvjerio prebirući djela Konstantina Jirečeka, bilo i u Ulcinju (usp. Zan de Slau, prezimena Dabiživ i Vlade, osobna imena Slava i Slavuša te prezime Prode zabilježeno i u Baru i u Ulcinju) i Skadru (zabilježeno je, primjerice, osobno ime Milo te nadimak Zloglas). Padom Ulcinja Bar je postao najistočnijom točkom neprekinutoga hrvatskog etničkog prostora. U Baru je zabilježeno i prezime Ervaco, koje bi se moglo, a poslije u Sutomoru prezime Hrvatin (zabilježeno u matičnim knjigama pod nadimcima Butor, Budiša i Kudin; zapisan je u Spiču u XV. stoljeću i lik Hrvatić) koje se sigurno povezuje s etnonimom Hrvat. Hrvati su bili pretežitim dijelom katolika Barske nadbiskupije sigurno još 1844. kad je procijenjeno da ondje živi 1500 katolika govornika hrvatskoga (slavenskoga) i 400 albanskoga jezika. Nažalost, danas je taj omjer posve suprotan.

Osobna imena potvrđena u matičnim knjigama župa Barske nadbiskupije u XVIII. i XIX. stoljeću znatno su manje romanizirana nego osobna imena gradskih i prigradskih bokeljskih župa te time bliža dijelovima kopnene srednje i južne Dalmacije (poglavito dubrovačkome i splitskome proljeću, npr. Anđe, Frano, Kate, Marin, Stijepo, Vicko). Da neupitan hrvatski karakter Bara, najzorniji u ulomcima hrvatskoga pletera s katedrale svetoga Jurja vidljivim na čak trima mjestima u Baru i Starome Baru, živi do današnjih dana, potvrđuje podatak koji mi je iznio Vladimir Marvučić, moj vodič kroz Stari Bar, Bar i benediktinsku opatiju na Ratcu, da je Ivo Vicković iz Zubaca jedini Hrvat iz Crne Gore osuđen tijekom hrvatskoga proljeća. Moj vodič s pravom upozorava da se grad u kojemu je bilo tridesetak katoličkih crkava s neupitno hrvatskom imenskom i spomeničkom baštinom te danas razmjerno malobrojnom, ali aktivnom hrvatskom zajednicom (koja izdaje i simpatični časopis Zupci Times, čijim je urednikom Ilija Vukotić) nepravedno briše s hrvatskoga kulturnog zemljovida. Uostalom, Hrvati se iz Bara i danas, kao još od vremena osmanlijske najezde, ponajviše sele u današnju Hrvatsku. Mnoga su barska prezimena preživjela od srednjovjekovlja, nažalost uglavnom u iseljeništvu, no da je Bar itekako važan i za hrvatsku antroponimiju, uvjerio sam se zapazivši u druženju s domaćim Hrvatima da je do najnovijih vremena očuvan način imenovanja u kojemu se iznose osobna imena predaka, primjerice Marko Ilija Marka Ilije Iva Đurova Ivov. U selima bližim Skadarskomu jezeru (Šestanima i Livarima), kako me poučio Vladimir Marvučić, prezimena su nastajala pokraćivanjem antoponimijske formule koja se sastojala od osobnoga imena i pridjeva tvorenoga od očeva imena (Marstjepović od Marko Stijepov, Marđokić od Marko Đokov, Đokvučić od Đoko Vukov, Marvučić od Marko Vukov, Đurperović od Đuro Perov i slično). Stoga je i posjet baru u Baru bio poučan i zabavan, a uspomena mi je na njega uz tešku, ali prevrijednu Savovu literaturu, medaljica s likom svetoga Josipa, koju mi je darovao sutomorsko-brvačko-šušanjski župnik don Dejan Turza. Ukratko, barski je kraj za hrvatsku antroponimiju od iznimne važnosti ne samo zbog raskošnih povijesnih potvrda, nego i zbog posebnoga načina tvorbe prezimena i imenovanja, barski kraj nije crtica u povijesnoj enciklopediji ili šara na povijesnome zemljovidu, nego vrlo živa i iznenađujuće zanimljiva sadašnjost!

Otkad ih znam, ja vjerujem u anđele

Kao što mi Zvonko nije dao da kunjam u Boki kotorskoj, crnogorska me je policija stalnim zaustavljanjem održavala budnim na povratku iz Bara. Kad me posljednji put zaustavila pred tunelom Vrmac, rekoh policajcu: „Nigdje pristojnijih i ljubaznijih ljudi nisam sreo: svatko  me pita kako sam, je li sve u redu i poželi mi sretan put.“ Vidjevši da me predstavnik zakona mrko gleda, ublažih retoriku: „Nego, možete li javiti patroli u Škaljarima da sam dobro i da me ne trebaju pitati za zdravlje jer jedva čekam dignuti sve četiri u Dobroti.“ „Hoću, hoću, nema problema“, spomen Dobrote izazva izljev dobrote. Kad prođoh tunel, ugledah podignutu palicu, ali mahnuh policajcu, koji je odmah spusti i pokaže mi da prođem. „Ja ne znam kad si u kavani, kad si u policiji, kad se šetaš, a kad te treba izvlačiti iz postaje“, pohvalno će svojemu gojencu kotorski anđeo čuvar. „Mi smo navikli na goste finih kretnja, da znamo približno gdje su i da ne upadaju u probleme“, prijekorno će. „Očito ste imali neke slabo pokretne“, odgovorih, a u sebi pomislih da je bolje biti zaposlen nego nezaposlen anđeo čuvar.

Ulazimo šutke u njezin tamni dan

Kako bi moji plavi anđeli, zabrinuti za moje zdravlje i probleme, mirnije spavali, posljednja su me dva dana u Boki kotorskoj vozili anđeli ili taksisti. Popeh se još jednom na kotorske zidine i kroza jedan procijep pođoh prema svetome Jurju u Špiljarima dotaknuvši rub još jednoga izgubljenog svijeta (Miris umornosti opaja iz bilja.). U Tivtu sam za vodičicu imao pravu poliglotkinju Anu Vuksanović, koja mi je možda i dala odgovor na pitanje zašto sam toliko obljubljen u plavih anđela: „Djeluješ simpatično zabrinuto.“ Kad ti to reče osoba koja je razgovarala na španjolskome s Mariom Vargasom Llosom, dodatno se zabrineš. Obišao sam Muzej i galeriju u Tivtu razgledavši izložbu skulptura Luke Tomanovića te se sunčao u suton na tivatskoj i lastovskoj rivi. Valjda me je marčano sunce u studenome omamilo, pa sam Zvonku presliku članka o tome kako su se Peraštani koncem XVII. stoljeća nedvojbeno nazivali Hrvatima, vozio u kolima tjedan dana, sve do pred njegov odlazak u Zagreb. Kao pravi me je domaćin upućivao (spomenuvši mi, primjerice, rad na Kotorskome misalu iz XII. stoljeća, u kojemu su zabilježena 143 osobna imena, uglavnom slavenska, dakle hrvatska, pa jedva čekam da ih pročitam), nenametljivo se brinuo o svakoj pojedinosti, a i kad je otputovao u Zagreb, pobrinuo se uz svoje suradnike, uistinu uigranu klapu, da i predavanja učenicima i građanstvu prođu u najboljemu redu. Na predavanjima se vidjelo koliko su Donja Lastva i Tivat Dalmacija, ne samo po osobnim imenima i prezimenima, koja uistinu jesu dalmatinska i hrvatska, nego i po živahnosti i podatcima zbog čije sam se važnosti od predavača često prometao u slušača. Na upite još i danas elektronički povremeno odgovaram, a ispostavilo se da se obitelji dvaju mojih najvatrenijih raspravljača spominju u jednome sporu s konca XVII. stoljeća u kojemu je jedna od žena bila optužena da je vještica, a druga... Čitat ćete...

Predziđe hrvatstva

I što na kraju reći? Put u Boku kotorsku i Bar pokazao se punim pogotkom jer je prikupljena iznimna količina građe koju treba postupno i studiozno obrađivati. HNV je iskazao velik trud i potporu projektu na logističkoj, prezentacijskoj i medijskoj (preko Radija Dux), a ponajviše na ljudskoj razini. Hrvati od lijepe Boke do Bara nakon doseljenja živjeli su u stoljetnoj zajednici s Romanima baštineći od njih tekovine zapadne uljudbe, postupno ih ugrađujući u vlastito narodno biće te se nametnuvši ne samo brojnošću, nego i znanjem i vještinama na koncu utkavši u sebe i romanski supstrat spasivši ga od zaborava. Kao najsnažniji demografski nacionalno svjesni katolički čimbenik u istočnim predjelima negdašnje Crvene Hrvatske tijekom i nakon hrvatskoga narodnog preporoda Hrvati su asimilirali i dio romanskih i novih doseljenika zadržavši vlastitu samosvijest, mjesnu (kao pravi lokal-patrioti, ponosni Bokelji i Barani), pokrajinsku (svjesni svoje posebnosti unutar Crne Gore i povijesne pripadnosti Dalmacije) i narodnu (kao pravi Hrvati svoje su narodno ime zadržali i tijekom mletačke, habsburške i jugoslavenske vlasti, a zadržat će ga, u to sam uvjeren, i u današnjoj Crnoj Gori). Uostalom, da Hrvati nisu bili svojega roda nesvijesni katolički puk ni stoljećima ranije, potvrđuju srednjovjekovna narodna imena Hrvoje i Hrvatin, a o tome svjedoče i stranci tijekom svojih putovanja u Boku poput Petra Andrejeviča Tolstoja (koji Peraštane naziva Hrvatima) i Osmanlije imenovavši Hrvat-bašu zastupnikom barskih iseljenika na Porti. Barski je kraj, pak, poseban po tome što je jedini dio neprekinutoga hrvatskoga narodnog prostora koji graniči s albanskim. Romanski je supstrat bio snažan i u crnogorskome zaleđu te su danas među pripadnicima crnogorskoga i srpskoga naroda zastupljeni i potomci poromanjenog autohtonog stanovništva u današnjoj Crnoj Gori, pa nikome ne pada napamet prebrajati crnogorska i srpska krvna zrnca, što se u posljednje vrijeme zna činiti Hrvatima iako se srednjovjekovni Kotor i Bar po sastavu srednjovjekovnoga stanovništva ne razlikuju odveć od Dubrovnika, Raba ili Zadra. Katkad to čine i neki Hrvati iako je većina dalmatinskih (do početka XX. stoljeća) i istarskih (u zapadnoj Istri i danas, a po udjelu romanstva bokeljski su govori srodni istarskima) veći dio svoje povijesti bila dvojezična, ali se nitko s hrvatske strane ne usudi dovoditi u pitanje hrvatstvo Zadra ili Raba. Bokelji i Barani prvi su u današnjoj Crnoj Gori, među prvima među Hrvatima i Južnim Slavenima ponijeli prezimena. Hrvatima u Crnoj Gori treba, kao i općenito većini Hrvata, jedna jaka injekcija ponosa na to što su svoje ime uščuvali, što su ujedno jedinim baštinicima romanske zapadne kršćanske kulture koja je ondje cvjetala prije njihova doseljenja. Oni su njoj utisnuli svoj pečat i na nju su s punim pravom prenijeli i svoje, hrvatsko ime. Prema toj baštini pripadnici drugih okolnih naroda imali su i imaju posve drukčiji odnos upravo stoga što je ne vide svojom. Ukratko, bokeljski i barski Hrvati živi su spomenici vrijedni barem koliko i njihova kulturna baština, koja čini oko 70 % kulturnoga blaga današnje Crne Gore, jer su upravo oni njezini baštinici i zaštitnici. Hrvati bi u domovini toga morali biti svjesniji i to znatno više cijeniti.

Anđele čuvaru mili

Kao što sam ušao šutke u njezin tamni dan, iz Boke se iskradoh jednoga popodneva jer su se večer i jutro te oproštaji odužili. Na povratku stajah svakih petstotinjak metara, već u Perastu, pa u Risnu i Kamenarima te lovih posljednje prizore, ali se ne vratih k'o slomljeni mornar noseć na licu tamu napregnuća. „Meni se ne činiš umorno i neispavano, tebi kao da je godilo tamo“, blisko će mi lice na povratku dok sam listao bokeljske vinjete i shvaćao koliko je uistinu vrijeme tamo stalo da se odmori malo. „Ti si simpatično problematičan“, još mi je odzvanjalo negdje iz Zaljeva jer je puhalo jugo i vali su se odande otajivali. „Tiho si, tiho ušao u našu valu i nekako se brzo stopio s tim kamenom i morem“... A kako sam od simpatično zabrinute osobe postao simpatično problematičnom čitat ćete u nekoj drugoj priči jer bi i bokeljska priča poput vrtijeljke da ne prestaje...

Domagoj Vidović