Ima jedan hrvatski pisac kojega su u osamnaestom stoljeću još za života nazivali literarnim i biografskim monstrumom. Zove se Stjepan Zanović. U mnogočemu on je duhovni brat Casanovin. Bili su oni ustvari prijatelji, s tim da je ovaj naš čovjek po mnogočemu nadmašio i najslavnijeg varalicu svoga doba, notornog grofa Cagliostra, koji je poput svoga hrvatskog blizanca studirao i medicinu i književnost, bavio se i hipnozom i alkemijom.
Obojica proputovala su cijelu Europu, pri čemu su mijenjala identitete s neobičnom lakoćom. Cagliostro je najprije putovao pod izmišljenim imenom markiza Pellegrinija, a tek kasnije pod insignijama, koje mu se i danas pripisuju, grofa Cagliostra. Nastupala su obojica kao stručnjaci za sva moguća pitanja svoga vremena. Ako je trebalo biti iscjelitelj, to su bili oni, kad bi se ukazala prilika da se pokaže umijeće u astrologiji, sjetili bi se njih. Kockarski stol bio je njihov omiljeni ambijent.
Cagliostro je naivnima prodavao svoj “eliksir života”, neku mutnu tekućinu za poljepšavanje kojoj bi pridodao još i “kamen mudrosti”. Obojica su bili masoni, naravno zato što je to bilo šik i što je bilo moda njihova doba. U Londonu, Cagliostro je utemeljio masonsku ložu drevnoga egipatskog obreda, a sebe je proglasio njezinim glavarom. Zanovićeve lože bile su pretežno u Parizu. Obojica su bila umiješana u afere oko skupog nakita i dijamantnih ogrlica koje su im kasnije došle glave. Tako je Cagliostro zbog afere oko jedne skupocjenosti bio bačen u Bastillu.
Mozart pretvaranja i maskiranja
Kad su ga protjerali iz Pariza, a bilo je to 1786., njegov je hrvatski prijatelj, Budvanin Stjepan Zanović, ustao u Cagliostrovu obranu malenom knjižicom. Tada su obojici grobovi već bili jako nestrpljivi. Stjepan Zanović umro je već te iste godine, naravno u zatvoru, a Cagliostra su u sljedećem periodu mučili po suđenjima i u tamnicama, gdje će također skončati. Umro je u Rimu, gdje je također pokušao osnovati masonsku ložu, ali ga je inkvizicija optužila da je heretik i čarobnjak koji održava veze s vragom. Osudili su ga na smrt, zatim pomilovali i dodijelili mu doživotnu papinsku tamnicu za vrijeme koje je, nakon pet godina, umro.
Njegov hrvatski pandan Stjepan Zanović bio je po svemu Mozart pretvaranja i maskiranja. Bio je čarobnjak promijenjenih identiteta, no uza sve to, bio je on književnik svjetskog glasa, ali i minimalne originalnosti. Zanović je pisac koji je danas zaboravljen, knjige mu čitaju samo istraživači njegova doba, ali je nedvojbeno bio čovjek čiji život ima energiju kakvu ni prije ni poslije u nas nije posjedovao nitko. Danas, kad književnici žive dosadne i jednolične živote, on je uzor originalnosti i avanturizma.
Zanović je bio pustolov i književnik i u svojem kratkom životu on je nebrojeno puta mijenjao običaje i grbove, imena i identitete. Autor desetka knjiga, živio je životom vagabunda. Između Italije i Holandije, Poljske i Pruske, Pariza i Budve, Dubrovnika i Beča, proživio je kratak i buran život. Kockar, on je kockarska pravila prenosio u život. Živio je jedino u sadašnjosti, multiplicirajući je poput svojih još slavnijih vršnjaka od spomenutog Cagliostra do Casanove ili markiza iz roda De Sade. Od njih je, doduše, bio nešto manje slavan, ali intenzitet njegova života, kao i intrigantnost njegovih književnih djela nisu nimalo zaostajali za spomenutim protuhama.
Legendarni tekstovi
O Zanoviću su još za života pisani legendarni tekstovi. Tako o njegovoj prevari engleskog grofa od Lincolna Henryja Pelham–Clintona, detaljno, a u dvanaestom svesku svojih Memoara, piše Giacomo Casanova, koji se Hrvatu bezgranično divio. Godine 1928. u Zagrebu je bila objavljena knjiga Mirka Breyera “Antun Conte Zanović i njegovi sinovi” u kojoj ovaj hrvatski povjesničar i bibliograf detaljno opisuje živote Stjepanova oca Antuna i njegovih sinova. Život Zanovićev s dosta akribičnosti obradio je slavni njemački književnik Alfred Döblin u prvoj knjizi svoga svjetski poznatoga romana “Berlin Alexanderplatz”. Austrijski pisac Milo Dor, inače izvorno Srbin Miroslav Doroslavac, u svom vrlo uspješnom i na hrvatski jezik prevedenom romanu “Sva moja braća” detaljno je opisao život Stjepana Zanovića, i to iz perspektive najmlađeg brata koji je ostao kod kuće u Budvi.
Rodio se Stjepan Zanović neke nepoznate godine u Veneciji sredinom 18. stoljeća. Otac mu je bio gostioničar na zlu glasu. Držao je kockarnicu, a bio je svodnik. Iz Republike svetoga Marka prognali su obitelj Zaninovića već 1766., ali se mladi Stjepan onamo vratio čim se zamomčio. Bio je, a tako svjedoči neki tadašnji zapis, “odjeven u modri baršun izvezen zlatnim nitima. Imao je ogrnutu crvenu kabanicu sa zlatnim pucetima, a o pasu visio mu je mač. Na glavi šeširić, dok mu je kovrčasta perika bila posuta puderom”. O svojoj slabosti prema ženama u to je vrijeme, u jednom eseju što ga je posvetio Rousseauu, ovako pisao:
“Moja me neopreznost svaki dan baca u nove neprilike, a sklonost prema ženama vodi me u grob. Ja doduše žene smatram lijepim mauzolejima, stvarima izvana urešenim, ponosnim trofejima koji u sebi kriju samo bijedne i trule čovječje ostatke. Ali moj duh, premda sve to zna, ne može odoljeti naravnom nagonu pa čim ugledam zanimljivi taj objekt, tu vječnu ženu, i čim joj se približim, ne znam se zaustaviti.”
Opsjednut ženama i knjigama
Koliko ženama, toliko je bio opsjednut i tiskanim knjigama! Malo je njegovih tekstova uopće ostalo u rukopisu. Knjige s izmišljenim plemićkim titulama na naslovnici bile su mu vizit–karte s kojima se probijao dvorskim koridorima, ali i uz čiju je pomoć šarmirao dame po budoarima. Zanovićeva samouvjerenost graničila je s genijalnošću, a njegova lažljivost i sklonost fabuliranju usklađena s jobovskom strpljivošću donosila je, gotovo uvijek, plodova. Sve njegove knjige jedan su te isti tekst. Te ispovijesti ovoga učenog protuhe prije svega su vivisekcija tadašnje politike, a ustvari neka vrsta konverzacijskih priručnika i salonskih pomagala.
Nije slučajno što je upravo za Zanovićeva života bio izumljen prvi dinamo i što se tada eksperimentiralo s prvim baterijama. Jer, ovaj našijenac bio je idealni energetski spremnik, jedan libertinski dinamo. Prošlost ga je zanimala tek ako je bila mrijestilište slavnih predaka što ih je nabrajao nečuvenom bezočnošću. U tomu je bio maštovitiji od baruna Münchausena. Bio je opsjednut usponom. Težio je višem, ali je znao da se u više društveno stanje ne može prodrijeti životom nego smrću. Zato je ubijao svoje identitete, svakodnevno mijenjajući maske. Bio je u jednom tijelu i Münchausen i Casanova.
Duhom i političkim nazorima, Stjepana Zanovića valja ubrojiti u tadašnje jakobince. Takva je bila njegova naobraženost, takav je bio njegov jezik, a takve su i sve njegove književne geste. Ali on je bio jakobinac koji je obožavao dvorove i u tomu nije tipičan predstavnik svoga revolucionarnog soja. Jer on je bio hodajuće proturječje. Sve što je Zanović stvorio, sve čega bi se dodirnuo, ostajalo je torzom, bilo je tek otisak privatne nesreće koja se drugima željela prikazati kao sreća snažna duha i lijepa tijela. Ovaj je budvanski izgubljeni sin uložio preveliku energiju kako bi sebi i drugima dokazivao ispraznost društvenoga života, ispraznost koje je sam bio najmanje svjestan.
Šokiran Zanovićevom samouvjerenošću
O svojim talentima imao je Zanović visoko mišljenje. Jednom je izjavio kako je, sada kad je Voltaire ionako već jako ostario, a kad Rousseau više i ne piše, još jedino on ostao na književnom polju europskom te da mu je zadaća da sam posvjedoči ljudima stanje istine. Čovjek pred kojim je to izjavio bio je šokiran Zanovićevom samouvjerenošću, ali je svom sugovorniku djelomično i povjerovao. Bilo je to vrijeme kad se Zanović čistio od ispraznosti, kad se osamio, kad je bio sav urastao u bradu i kad je tvrdio da je prognanik te se u neredu radnoga stola okružio knjigama i opskrbio tek jednom bocom vode.
Govorio je da malo čita kako bi mogao još više sanjariti. Zapisao je ovaj svjedok i ovo: “Često tako i po četiri dana zaboravi Princ na vanjski svijet, pri tomu ništa ne jede i ne pije, samo umom prodire u prirodu.” I pustinjaštvo, doduše povremeno, bilo je jednom od Zanovićevih maski! Poput glumca igrao je na sceni svijeta uvijek jednu te istu ulogu, izgovarao je jedan te isti tekst, ali je pri tomu uporno mijenjao običaje. U knjigama piščevim mnoštvo je inteligentnih misli i dobrih zapažanja, ima u njima prodora u do tada neučeno. Ali u tim knjigama sve vrvi od prepisanih riječi i rečenica, od tuđeg teksta. I kao što su Casanova i De Sade voljeli tuđa tijela, ili kao što je Cagliostro volio tuđi novac, Zanović je tuđi tekst volio kao svoj.
Teško da će ikada itko odvojiti ono što je u tim knjigama Zanovićevo od onoga što je plagijat i što je računalo na neinformiranost čitateljevu. U političkim i socijalnim kategorijama vremena izvrsno se snalazio. Budućnost mu je zbog toga učinila uslugu: premda mu je bio život zanimljiviji od napisanih knjiga, one su kasnije postale njegova jedina (auto)biografija. Nigdje drugdje nema uvjerljivijih tragova o Zanoviću od onih što su posijani na stranicama njegovih knjiga. Kad i nisu originalne, vjeran su trag njegove neobične inteligencije.
Riječi i djelo
Prva Zanovićeva knjiga tiskana je u Parizu 1773. i imala je neupadljiv naslov “Opere diverse”. Glavni je grad Francuske pisac u hitnji napustio jer su ga ubrzo ganjali mnogi vjerovnici. Već 1774. sve su europske policije znale za ovoga kockara, razvratnika i varalicu koji je vlastite knjige dijelio kao posjetnice. Ali, premda mu se ime nalazilo na tjeralicama, on se i dalje bezočno kočoperio izmišljenim kraljevskim i prinčevskim titulama. Najmilija mu je ona lažnoga cara Šćepana Maloga, a zapravo ruskoga cara Petra III. Kad je 1776. boravio u Berlinu, ovako se predstavio pruskom kralju Friedrichu II., svom kraljevskom kolegi: “Sire, evo me kod posljednje epohe moje doista neobične historije.
Ukratko, Sire, ja sam Šćepan Mali Crnogorski. S pomoću sretnog slučaja i snagom čudotvorstva u jednom kraju gdje inače nitko ne zna ni čitati ni pisati, ja sam našao sredstva da se neshvatljivom srećom izbavim iz labirinta u koji sam bio ušao s čvrstom nakanom: ili pobijediti ili umrijeti. Protivnici moji i cijela Europa držahu me mrtvim. U Carigrad bijaše poslata jedna odrubljena glava u dokaz moje smrti…” Dok ovo govori, Zanović je u svom pravom elementu: on, hazarder koji vazda igra na sve ili ništa. Opsjednut identitetom Petra III., on je o njemu objavio i posebnu knjigu na francuskom jeziku “Le faux Pierre III Empereur de Russie ou Stjepan Mali”.
Biti ruski car i k tomu još lažni njemu ipak nije bilo dovoljno. Izmislio je zato Zanović još jednu slavnu masku pod kojom je obilazio europske dvorove. Učinilo mu se posvema doličnim ako se proglasi jedanaestim praunukom Jurja Kastriota Skenderbega, lika koji je u njegovu maštu izravno ušao iz balkanskog folklorno–mitološkog ansambla. Čim je osmislio taj identitet, njemu nije bilo teško da s uvjerljivošću ispriča novu priču. Ponovno mu se učinilo da bi pruski kralj Friedrich mogao biti strpljiv i da će ga saslušati. Zato mu ovaj hrvatski književnik i patološki lažac piše: “Sire, ja više nisam Petar III. Sire, ja sam Stjepan Kastriota od Albanije.
Pismo o Dubrovniku naslovljeno Voltaireu
Tragajući za novim identitetima i mijenjajući maske, stigao je Zanović jednom i do Beča. Iz Beča otputovao je u Varšavu, gdje je 1778. objavio politički spis “L’Horoscope politique de la Pologne”. U toj knjizi, još mlad, ali iskusan, posjetilac poljskih plemićkih salona i ladanjskih kuća ispisuje proročanske riječi u čiju su se istinitost Poljaci mogli uvjeriti tek koje desetljeće poslije kad im je zemlja bila raskomadana i kad je nestala s političkih karata. Zanović je dobro shvatio poljski problem jer je to bio i problem njegove domovine: “Kod vas je u Poljskoj cijelo društvo rasklimano i razrovano. Poljska zaista ne postoji, i to zato što ona nije više gospodarica svojih zakona.” Govoreći o Poljskoj, govorio je on ustvari o Dalmaciji, o Iliriji, o Hrvatskoj, ma što ti pojmovi njemu onda značili.
Najslavnije Zanovićevo djelo svezak je s naslovom “Lettere Turche”. Napisane u Dresdenu, te su epistole s talijanskog izvornika prevedene na njemački i francuski i bile su više puta pretiskane. U toj knjizi na više od tri stotine stranica objavljuje pisma suvremenicima među kojima je najviše okrunjenih glava, ali imade tu i jedno pismo o Dubrovniku naslovljeno Voltaireu. U knjizi glumi turskog naivca koji europskim moćnicima, navodno nesvjestan svojih riječi, izriče u lice sve same istine, ispisujući niz nimalo bezazlenih političkih memoranduma.
Bio je Stjepan Zanović punokrvni Europljanin i po tomu što je bio opsjednut Amerikom. Njemu, koji je Poljacima jednom predložio da ga izaberu za kralja, imponirala je Amerika jer je u njoj vidio svoju vladarsku šansu. On je pola stoljeća prije Tocquevillea uočio neke od smjernica demokratskog razvitka Amerike pa je, vođen tim idejama, pisao pismo američkom Kongresu. Naslovio ga je “Poštovanom Kongresu”, a ispisao je u njemu cijeli niz proročanskih riječi, ali i posvema izravnih ponuda. Izjavio je tako da bi rado bio Amerikanac jer da je ta nacija slavna isto kao što su nekada bili stari Rimljani.
Obećanja Amerikancima
Dalje nudi Kongresu svoje vojne usluge i kaže kako bi se rado uključio u borbu protiv gramzive vladavine Engleza, a veli da Amerikancima nije potrebno da se povode ni za “Utopijom” Morusovom ni za Platonovom “Državom”, već da bi im najpametnije bilo ako bi njemu, kontu Zanoviću, nasljedniku ruskoga prijestolja i albanske krune, prepustili odgovoran kraljevski posao. Zanović obećava Amerikancima da će im odmah uvesti staru formu vladavine, dakle monarhiju, ali obećava i da će odmah narediti da se u prirodnoj veličini i s dobrim proporcijama, obojen najljepšim bojama, podigne jedan kip kojemu bi se na glavu stavila kraljevska kruna, a na ramena rimski carski plašt koji bi imao simbolizirati republikanske tradicije.
I tako već u 18. stoljeću iznosi Stjepan Zanović ideju o Kipu slobode, o kipu o kojemu tadašnji Amerikanci nisu znali ništa, ali koji će joj stotinu godina poslije podići njihovi praunuci. Bio je Stjepan Zanović vidovit čovjek. Njegova je mašta bila kreativna, i to barem onoliko koliko i njegove laži. Ne navršivši još ni četrdesetu, on je u Holandiji naglo zaglibio u ozbiljnoj financijskoj aferi. Započeo je, naime, neke poslove koji su značajno nadilazili sitne kartaške ucjene pa su se učas i on i njegovi vjerovnici našli usred bankrota. U strahu Zanović tada objavi 1786. manifest obrazlažući svoju nevinost. Prijetećim tonom tražio je od holandskih vlasti da mu na ime ustvari nepostojećega duga vrate čak milijun funti. Manifest je bio kontraproduktivan. Uhitiše ga usred jedne kazališne predstave i sprovedoše odmah u tamnicu. Iz uzništva slao je poruke moćnicima, ali one do njih nisu stizale.
Svi su ga ostavili dok je tamnovao u Amsterdamu, svi osim dugogodišnje, već ostarjele, ljubavnice, kneginje Kingston, pravim imenom Elizabete Chudleigh. Ta Elizabeta nikada nije zaboravila svoga lažljivog i maštovitog ljubavnika koji je svima nešto glumio. Svima, osim Elizabeti, koja mu je bila i sestra i majka i pred kojom je bez stida ovaj gostioničarov sin i jakobinac, ljubitelj pompe i dvorske ispraznosti, skidao i svoje posljednje maske. Pisala je Elizabeta Stjepanu nježna pisma u tamnicu. Nazivala ga je gosparom Princom, potpisivala se njegovom službenicom. Ali njega su u tamnici mučili, njemu su ondje postavljali neugodna pitanja.
Zatvorski dani
Njega, navodnog crnogorskog vladara, pitali su tko u njegovoj odsutnosti vlada njegovim kraljevstvom. Rekao je da ondje sada vlada Petar Petrović I. Više, naime, nije imalo smisla lagati. U tamnici, pritisnut milijunskim dugom, Princ je odlučio govoriti istinu jer sve su maske bile pale. U noćima sanjao je Ameriku koju nikada nije posjetio, ali kojom je želio vladati. Pred zoru sanjao bi Budvu u koju se godinama nije vraćao. Danju, sjećao se svojih knjiga koje nije imao sa sobom i koje više nikada neće vidjeti.
U tamnici posjedovao je tek zlatna puceta. Jedne večeri dao ih je stražaru za vrč vina. Otpijao je svoje posljednje vino polako, a pred jutro skrivenim bodežom prerezao je žile na rukama. Našli su ga u lokvi krvi, u kutu pod prozorom, mrtvoga. Ni tada ga nisu pomilovali. Sudili su mu mrtvom, a onda kad je proces, post mortem, završio, truplo su mu bacili u skupnu grobnicu za zločince.
Stjepana Zanovića koji je cijeloga svoga života govorio samo o politici, ta inače nezahvalna muza uopće nije zanimala. Zanimao ga je život i njega je udisao u čistom stanju. Lagao je da bi živio, mijenjao je identitete da bi se sviđao.
Nakon smrti svoga brata obiteljski je književni rad nastavio mlađi Stjepanov brat Miroslav. I njegov život vrijedi prepričati jer na svoj način prenosi bratovu energiju u jedno posve novo i drugačije vrijeme. On je bio šesti sin Antuna Zanovića i Franjice Marković, koju izvori nazivaju kćeri “kapetana Marka”. I on se rodio u Veneciji, gdje je upisan u matičnoj knjizi rođenih u bazilici sv. Marka. Školu je pohađao u Budvi, što je ostavilo traga na njegovu kasniju poeziju na hrvatskom jeziku. Živio je u Poljskoj, gdje je objavio zbirku pjesama “Misli i popijevke”.
Brat išao njegovim stopama
Njegov mentor, grof Oginski, kod kojega je boravio, imao je ondje privatnu tiskaru. I Miroslav je, što se vidi iz jednog policijskog izvještaja napisanog 1814., hodeći bratovim stopama, postao slobodni zidar. Živio je dugo u Parizu, čak osam godina, i to u vrijeme Francuske revolucije. U Veneciju se vratio prije njezina pada u Napoleonove ruke, ali su ga ondje uhitili zbog prevratničkih ideja. Iz zloglasne mletačke tamnice iz koje je jedini uspio pobjeći prijatelj njegova brata Stjepana, Giacomo Casanova, iz tamnice “Dei Piombi” oslobođen je s ostalim zatvorenicima revolucionarima po dolasku francuske vojske.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća on je, u vrijeme čestih promjena vlasti, živio u zavjetrini u Budvi, gdje se bavio provincijskom politikom. Bio je ogorčeni protivnik Venecije i Austrije, ali jako privržen Francuskoj. Kao mason i frankofil upravo je Miroslav Zanović bio u Budvi povjerenik francuske vlasti, pa je bio predstavnik Boke kotorske u delegaciji koja je sudjelovala na Napoleonovu vijećanju. Iz Napoleonovih ruku primio je odlikovanje viteza talijanske željezne krune. Potkraj francuske vladavine radio je na vrlo uglednom i profitabilnom poslu nadzornika francuske državne lutrije u Budvi. Austrijske vlasti, kad su zavladale njegovim zavičajem, kao svoga neprijatelja odmah su ga 1814. godine zatvorile u dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac.
Odatle su ga preselili u Zadar, gdje je do 1816. živio pod strogim policijskim nadzorom. Nakon toga povukao se i do smrti živio u zavičajnoj Budvi. O književnome radu ovoga najmlađega Zanovića znamo na osnovi dvaju izvora. Prvi je nepotpuni primjerak njegove knjige “Misli i popijevke”, tiskan 1785. godine u Poljskoj. Primjerak njezin nalazi se u Gajevoj zbirci u sklopu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Osim te zbirke stihova, objavio je i knjigu “Naravski razum” koja se nije sačuvala. Od njega je ostalo još pedesetak stranica njegovih “starih ljubavnih i prigodnih pjesama” koje su se nalazile u ostavštini Petra Preradovića, a koje su nastajale poslije 1810. godine. I to je sve o najmlađem Zanoviću.
Tolstoj o Hrvatima u Crnoj Gori
Inače ne samo u vremenu u kojem su u Boki kotorskoj živjela braća Zanović nego i puno prije dominirali su ondje kao etnička zajednica Hrvati. Danas Hrvata u Budvi, gradu braće Zanovića, gotovo da i nema. Zato ću nostalgije radi, ali i zbog političkog djelovanja Hrvata koji danas žive u Crnoj Gori, završiti ovaj tekst spomenom jednog Rusa, grofa Tolstoja, koji je Bokom kotorskom putovao potkraj 17. stoljeća i o tomu ostavio svjedočanstvo. Njegovi zapisi vrlo su autentičan glas o etničkom sastavu bokeljskog stanovništva. U vrijeme koje on opisuje u većini primorskih mjesta u Boki kotorskoj živjeli su, a on o tomu svjedoči, Hrvati. Iz njegovih je vijesti jasno da su tek nešto kasnije, a kao posljedica oslobađanja Risna i Herceg Novog iz turskih ruku, što se dogodilo na početku 18. stoljeća, započela i srpska naseljavanja u priobalju ovoga područja.
Zanimljivo je da Tolstoj Srbe od Hrvata razlučuje i po vjeri jer uz njihova etnička imena osjeća potrebnim da kaže i koje su vjere bili, misleći pritom da bi oni mogli biti i jedne i druge vjere, bez obzira na nacionalnost. Njegova etnička tipologija baca važno svjetlo na etnogenezu Boke kotorske, a posebno kad se primijeti da Tolstoj sasvim prirodnim smatra što bokeljski Srbi “platje nosjat hrvatskoje”, da su im žene podobni “hervackim ženam v platje i v obiknostjah”. Takav je dakle bio i svijet u kojem su svoj zavičaj imali hrvatski književnici Stjepan i Miroslav Zanović.