“Čitanje je za mene uvijek bilo vrhovni lijek protiv svih odvratnosti u životu i svaku tugu bi samo jedan čas čitanja uspeo da rasprši!”

Charles Louis Montesquieu                                                        

Govoreći o važnosti jezika za razvoj čovječanstva, ne možemo da se ne osvrnemo o važnosti čitalačke kulture koja je danas gotovo na izdisaju. Pišući tekst o tome je li sve predodređeno, Stephen Hawking najprije govori o tome kako je ljudska vrsta najsličnija majmunima, po tjelesnom sklopu i DNK, ali postoji mala varijacija u našem DNK koja nam je omogućila da razvijemo jezik. Razvoj jezika  omogućio nam je prijenos informacija koje su se najprije prenosile usmeno,  kasnije i pismeno.

Upravo zbog toga danas govorimo o značaju čitanja. Kada govorimo o čitanju u XXI. stoljeću ne mislimo samo na informacije koje nam se svakodnevno serviraju putem medija; mislimo na književnost koja nam je značajna za razvoj vlastitog uma. Još od djetinjstva čovjek je usmjeravan na čitanje: neovisno je li roditelj predlaže da se umjesto igranja pročita makar jedna glava knjige ili se u školi zadaju obavezne lektire. Čitanje kao posebna vještina koja nam pomaže proširiti vokabular, usvojiti nove informacije,  usavršiti vještine pisanja, ali i komuniciranja, kao i kritičko mišljenje i moć zapažanja. Pored svih navedenih razloga koji čitanje čine važnim postoji još jedna stvar koja je vrlo bitna, a počinje se razvijati još u djetinjstvu-vizualizacija. Knjiga kao medij, koji ne predstavlja gotovu sliku, već naprotiv, dok čitamo naš mozak neprestano radi, smišlja, razmišlja, zamišlja određena mjesta, likove, situacije; jednostavno- pospješuje kreativnost. Upravo čitanje pomaže pri kreativnom procesu, gdje se dijete od samog početka uči zamišljati; upravo to zamišljanje mu kasnije u budućnosti pomaže u njegovom kreativnom/stvaralačkom duhu. Obzirom da je nekada samo knjiga bila dostupna, bez slika i fotografija, mladi čitatelj je bio prinuđen zamišljati brodove i strašne pirate u romanu Anta Staničića “Mali pirat” ili čudesni morski svijet u romanu “20000 milja pod morem” Žila Verna. I baš zbog te moći vizualizacije čitatelj je mogao da se “vrati” na određena mjesta, ali i vremena: čitajući imao je mogućnost ”putovati” u prošlost i budućnost, zamisliti kako su živjeli i oblačili se ljudi u srednjem stoljeću, ali i kreirati sliku letećeg automobila u budućnosti. Razvijajući znatiželju i vizualizirajući mjesta, ljude, događaje, situacije, čitatelj ima priliku razviti kreativni način razmišljanja koji dalje uvjetuje široki spektar riječi, informacija, dok samo čitanje pojedinih romana izaziva empatiju i poistovjećivanje s protagonistima. Jer, kako i Tomas Man kaže, umjetnost je moralna ukoliko budi, a upravo je to ono što dobivamo od književnosti. Pored moralnih vrijednosti koje nam čitanje intelektualnom igrom nameće, također nam otvara vječiti proces čuđenja i samoispitivanja.

“Bilo je potrebno više od tri milijarde godina da razvoj stigne do ljudske rase. Ali tokom posljednjih deset hiljada godina usavršili smo pisani jezik. To nam je omogućilo da prevalimo put od pećinskih ljudi do stvorenja sposobnih da postavljaju pitanja o krajnjoj teoriji vasione.” [i] 

Kao što je navedeno, u toliko dugom vremenskom rasponu trebalo nam je da usavršimo naš jezik i razmišljanje, a naša inteligencija i naše umijeće da donosimo ispravne zaključke, razlikuju nas od predatora, dokazujući da čovjek nije samo biće koje se bori za opstanak, već biće koje je razvilo svoju inteligenciju da bi zaključio vječito traganje, odnosno pokušao dati odgovore na životna pitanja.

Jesmo li sve bliži tim odgovorima, ili smo sve više bliži robotima koji su programirani kako da reagiraju? Tehnološki napredak umnogome je olakšao čovjekov život, ali koliko je imao pozitivnih toliko je imao i negativnih stvari. Tehnologija čovjeku omogućava sve informacije, odnosno podatke na gotovo; mi, kao ljudska vrsta više nemamo potrebu toliko čitati i istraživati, jer sve što nam je potrebno možemo naći online; mladi čitatelji više nemaju potrebu da u svom umu kreiraju izgled malog pirata ili život pod morem, jer im je tehnologija omogućila da putem jednog klika saznaju kako bi to moglo izgledati. A samim tim, počinje prestanak razvijanja mašte i kreativnog duha. Neki bi rekli da je to ušteda vremena, dok bi se drugi ipak usuglasili da je to samo puko ponavljanje informacija i radnji, poput mašina, baš kao što rade protagonisti Joneskove “Ćelave pjevačice”, bez smisla, razloga i dubine. Jer ne razvijajući neke od vještina i osjećanja, koje smo na početku spomenuli čovjek postaje upravo mašina, koja svoj život zasniva na borbi za preživljavanje.

I na kraju ostane nam da se zapitamo je li ljudska vrsta evoluirala samo da bi se opet vratila na početak ili nas ipak čeka mogućnost razvijanja nekog drugačijeg čitanja od onog kojeg smo do sada navikli?

Marija Saičić, povjesničarka umjetnosti