Jedan od najljepših reprezenata spoljne politike Hrvatske, u inostranstvu NJ.E. ambasador Veselko Grubišić, diplomata ogromne energije, i beskonačne harizme objavio je zbirku kratkih priča ,,Povratak.” Radeći kao diplomata širom svijeta, a susrećući se sa hrvatskom emigracijom satkao je naljepše priče vezane za rodnu grudu i kamen sa kog su mnogi otišli ali i ostali. Vječita težnja i pitanje otići ili ostati čuvajući rodno ognjište i plamen predaka na njemu.
U samom uvodu nas dočekuje priča ,,Rastanak” u kom se opisuje rodni kraj sa svim posebnostima živopisno, toplo, iskreno kao da prolazite tim kamenjarem, poljima večerima koje tonu iznad Vučipolja, dok miris planinskog cvijeća i otkosa u nama mani uzdahe. Često znam reći da je prva priča i najljepša no to je moj lični (subjektivni) osjećaj dok čitam ovu izuzetnu zbirku. U priči ,,Velika njiva” upoznajemo hercegovačku kotlinu i selo Gradac, otići ili ostati (opstati), priča o dva brata, sjećanje na roditelje, priča o ratu, Slavoniji, opet rodna njiva u mislima. Međutim, kako čovejk sazre, zađe u neke godine i počne da mnogo dublje razmišlja o svemu, uhvati sebe da sve više i češće priča o svom selu, mjestu, rodnom kraju, djetinjstvu. I onda počinje da ga sanja, da se vraća i oživljava sve uspomene, koje su godinama ćutale u autoru. Shvatimo da je toliko toga ostalo neispričanao, a da se pred nama otvara jedan čarobni svijet ostao negdje daleko u našim mislima, a pretočen u ovu zbirku. I rodni kraj i priče Veselka Grubišića su na momente prvo stidljive, a zatim sve glasnije i jasnije nam pričaju svoje priče. Kako su nastali, dobijali imena, kakvi su ljudi u njima živjeli, čime su se bavili, koje su navike imali, kako su se obavljali razni poslovi, kakvi su bili običaji, kako i gdje su se okupljali. Neke su priče teške i izuzetno emotivne, i potresne jer mnogi nisu nikada željeli da odu iz svog kraja, ali su morali, spašavajući goli život. Mnogi su zaronili duboko u svoje djetinjstvo i mladost i zauvjek iščupali od zaborava dio jedne prošlosti, jedne porodične istorije a svaki kraj i svaki kutak nosi ono najljepše u sebi.
Priča ,,Student” Odlazak studenta u veliki grad i bolno ,,zbogom rodnom kraju” dok vrijedne mještanke sakupljaju prve plodove jeseni pripremajući domaću pogaču čiji se mirisi šire kotlinom. Putovanje vozom kroz krajolike Hrvatske česta sintagma odlaska. Zagreb Šenoa, Matoš, i Zagorka. Susret sa Zegrebom, nepoznatim, sa gradom koji je sanjao sa svjetlima velegrada koja su ga mamila. Sazrijevanje u turobnim vremenima po Hrvatsku obilježili su njegove uspone, kao inžinjera dok čita knjigu Franje Tuđmana ,,Velike ideje i mali narodi” bolni odlazak iz domovine avionom dok iza njega ostaju nedosanjani snovi a u mislima Hrvatska jedna i jedina domovina. U ovoj kao i mnogim drugim pričama susrijećemo sa jakom emotivnom konponentom, koja krasi gotovo sve priče. A šta je zapravo rodni kraj ono mjesto đe prvi put otvorimo oči, đe pijemo prvi put vode sa hladnih planinskih potoka, đe mirisi dunja sa starih ormana i majčina pita nas sa suzom u oku mami. Iako su putevi do rodnog kraja većinom isprepletani kroz decenije privrednog razvoja (gradova) a putevi na selima zarasli u korov i trnje, pričaju nam rodni krajevi najlepšim glasom koji srce može da čuje, jecaji, plač, smijeh, a iznad svega svjedočanstva jer nisu zaboravljeni, jer živopisne priče čuvaju ono najdragocjenije.
Priča ,,Hrvatska mati” dirljiva priča o majci Milki no nije to samo priča o njoj to je priča o svim hrvatskim majkama koje na čijim borama su ispisane mnoge bolne stranice sudbine i života. Svaka odjevena u crnini a izgubila sina ili muža. Čekajući svog sina jedinca Ivana, igra politike i novih vlasti koje nisu imale milosti prema neistomišljenicima. Ivan i Matiša ne žele da se odreknu svojih uvjerenja niti žele ,,blagodet” nove vlasti, koja Ivana šalje u zatvor. Matiš bolno i čemerno gleda kako se život sina polako ,,gasi” u kazamatima za ,,nepodobne.” Matiš prodaje (predaje) polovinu svoje zemlje a Ivana oslobađaju kao nevinog. Utučen, bolestan po izlasku iz zatvora Ivan emigrira u Australiju. Šalje svoja pisma Matiši i Milki ali ona do njih ne stižu. Matiš umire iščekujući sina a Milka svaki dan na tronošcu čeka ispred rodne kuće da se Ivan vrati. Sa suzom u oku kada god bi ugledala muškarca pomislila bi da je to njen sin Ivan i bolno uzviknula: Ivane oj Ivane moj Ivane!
Knjiga ambasadora Veselka Grubišića, ,,Povratak ”predstavlja trajno svjedočanstvo rodnog kraja, kao monument podignut svim hrvatskim emigrantima razasutim širom svijeta. Onim Hrvatima koji vape za slobodom, čija je domovina daleko od njih. Njihov opstanak i borba u dalekoj tuđini. Svaka od ovih priča može da povuče paralelu i sa nama Crnogorcima i sa našom emigracijom koja je prolazila kroz istovjetna istorijska razdoblja. Ova knjiga ostaje trajni svedok autorovog rodnog krah kraja, ali ne samoi njegovog već i svakog Hrvata ma đe god se on nalazio na ovom beskraju zvanom Planeta. ,,Povratak” je zapravo spomenik podignut riječima. Doprinos očuvanju kulturne baštine, kroz prizmu kratkih priča ,,Povratak ” je nesumljivo najznačajnije djelo savremene književnosti Hrvatske u ovoj zbirci su sačuvani i brojni arhaizmi i stari izrazi koji krase hrvatsku leksiku. Kada imamo u vidu ovako raznovrsne geografske prostore sa kojih autor prenosi priče, sa različitim pogledima na istoriju, možemo očekivati neslućunu budućnost koja se otvara pred nama. Isčitavanjem kratkih priča ambasadora Veselka Grubišiča ,,Povratak ” čitalac osjeti situacije, doživi junake, prepozna skoro već zaboravljeno, i neponovljivo. I to je ono što tjera autora da zapisuje i da prenese širem krugu. U Veselkovoj literarnoj laboratoriji skupljeni su zapisi, priče često (lično) doživljene prenesene od dragih ljudi ili slučajnih saputnika u vremenu, i nevremenima nastajanja novije istorije Hrvatske kroz prizmu diplomatskih promišljanja ali i boravka van granica njegove domovine. Jedino važno i sigurno je borba za opstanak, goli život u svoj svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti. Prelasci preko svih prepreka, podizanje iz nemogućih situacija, ponovno ustajanje (rađanje) uvijek iznova samo su arabeske slagalice koja se zove čovjek. Nesumljivo je da će se zbirka kratkih priča ,,Povratak ” sa velikom radočću čitati i iznova iščitavati kako u Hrvatskoj tako daleko i van njenih granica. Za sami kraj citiraću misli velikog hrvatskog pjesnika Rikard Katalinić Jeretov, (1869. – 1954) koji je zapisao: ,,Na rođenoj grudi, Bez doma, bez krova, bez hljeba. Vjerovati treba. ”
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicist