Dr. sc. Milan Bošnjak hrvatski je književnik, publicist, kulturni i javni djelatnik, a pripadnici hrvatske manjine koja živi u dvanaest europskih država poznaju ga, prije svega, kao stručnjaka za pitanja hrvatske nacionalne manjine i hrvatskoga iseljeništva. Karijeru je započeo u školama u Hrvatskoj, zatim u nastavi hrvatskoga jezika i kulture u Baden-Württembergu u Njemačkoj, a od 2006. je uposlen na stručnim i rukovodećim poslovima vezanim uz pitanja hrvatske manjine i iseljeništva, prvo u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a od 2014. u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. U intervjuu za Hrvatsku riječ govori o aktivnostima na poboljšanju položaja hrvatske manjine, ali i o sebi i inicijativi za osnivanje Instituta Marulić koju je pokrenuo.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1998. završili ste studij filozofije i komparativne književnosti. Što Vas je opredijelilo baš za ovaj studij?

Moram reći da, nekako što sam stariji, sve više osjećam zadovoljstvo i zahvalnost što sam mogao studirati, dakle istraživati i baviti se onim što me je istinski zanimalo. Tijekom djetinjstva i mladosti bio sam vrlo aktivan u rječotvornom i književnoumjetničkom području, puno sam čitao, pisao, ponešto i objavljivao, a to sam s nešto smanjenim intenzitetom nastavio do danas. Mislim da čovjek na ovaj ili onaj način nikad ne smije odustati od kreativnog pristupa promišljanju i razumijevanju sebe i svijeta oko sebe. A u tim nastojanjima vrlo se poticajno i po mnogo čemu povlašteno mjesto nalazi na, uvjetno rečeno, spoju ili nepostojećoj granici između filozofije i književnosti. I još nešto: vrlo je važno u rukama što češće imati dobru knjigu.

Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij kroatistike ste završili 2019. također na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a tema doktorskoga rada je bila »Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990. – 2013«. Što Vas je usmjerilo k ovoj temi?

Temi me je svakako približio, pa i usmjerio, moj četverogodišnji boravak u njemačkoj saveznoj zemlji Baden-Württemberg gdje sam radio kao učitelj i koordinator hrvatske nastave – nastave hrvatskoga jezika i kulture. Posao mi je bio vrlo zanimljiv, a uz rad s djecom i mladima imao sam priliku aktivno sudjelovati u različitim kulturnim događanjima hrvatske zajednice, upoznati mnoge značajke i vrijednosti te specifične zajednice, pa tako i dinamično i raznoliko književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka. Inače, taj dulji boravak izvan domovine donio mi je važna iskustva, prije svega upoznavanje druge kulture u drugoj državi svojstvenih društvenih odnosa te mi je otvorio mnoge nove perspektive, ali je i bacio jedno novo svjetlo na ono otprije poznato te sam zapravo iz Njemačke uvidio koliko dobroga i vrijednoga imamo u Hrvatskoj, a da toga uopće nismo svjesni.

Književnost je u XIX. stoljeću (i ranije) imala veliki značaj za formiranje nacionalnog identiteta. Kakav je danas značaj književnosti (u vrijeme dominacije masovnih medija, društvenih mreža) za formiranje i očuvanje nacionalnog identiteta?

Lako je uvidjeti kako se stvaranje i razvijanje identiteta u našemu, nazovimo ga digitalnom vremenu u kojemu se vrlo brzo mijenjaju socijalne paradigme, udaljilo od dominantne višestoljetne matrice po kojoj nacionalnu svijest i identitet u prvome redu stvara visoka kultura i gdje je književnost jedan od ključnih elemenata, no s druge strane nikako ne bismo smjeli podcijeniti značaj i doseg književnosti. U svome sam doktorskom radu istraživao, a mislim da sam i uspio prilično argumentirano utvrditi kako i danas književnost itekako utječe na očuvanje i razvijanje hrvatskoga identiteta Hrvata koji žive u Njemačkoj, a taj zaključak naravno vrijedi i puno šire.

Kakav je značaj poticanja književnog stvaranja na materinjem jeziku u iseljeništvu i među hrvatskom nacionalnom manjinom u europskim državama? Je li ta književnost na pravi način valorizirana, kako u smislu kritičkog valoriziranja (njene književne vrijednosti) tako i u smislu njene integracije u opću hrvatsku kulturu?

Ovo su vrlo važna pitanja. S jedne strane, najkraće rečeno, nedvojbeno je da je pitanje jezika, koji svoju jedinstvenu pojavnost ostvaruje upravo u književnosti, još uvijek ključno identitetsko pitanje. S druge strane, hrvatska kultura, a tako i hrvatska književnost ima svoja dva jednako važna dijela, možemo ih zvati i dvama krilima, jedno u Lijepoj našoj, a drugo izvan nje, koja tek uzeta zajedno predstavljaju i jesu cjelovita hrvatska kultura, odnosno književnost. O važnosti sintetiziranja dosadašnjih stručnih i znanstvenih doprinosa književnih povjesničara i teoretičara o ovome integralnom, a nedovoljno poznatom dijelu hrvatske književnosti te o potrebi kontinuiranog upoznavanja, analiziranja i promoviranja hrvatske književnosti nastale izvan domovine, i to bez obzira na jezik na kojemu je nastala, govorio sam na znanstvenom skupu »Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma«, održanom krajem 2020. godine, a rad bi uskoro trebao biti objavljen u zborniku sa skupa.

Kakva je uloga znanosti i (da tako kažemo) visoke kulture za očuvanje hrvatskih manjina i njihove baštine i poboljšanje njihovog položaja? Posvećuje li se više pažnje folkloru, tradiciji, običajima nego li njegovanju izvrsnosti znanstvenih istraživanja?

Uvijek sam iznova oduševljen činjenicom da su Hrvati koji već stoljećima žive u 12 europskih država, unatoč različitim teškoćama i izazovima s kojima su se suočavali i s kojima se još uvijek suočavaju, uspjeli zadržati svoj jezični, vjerski, kulturni i nacionalni identitet. Pri tome su tradicijske vrijednosti i tradicijske kulturne prakse od neprocjenjive vrijednosti i njihova je uloga nezamjenjiva. No, svakako je važan doprinos i onoga što zovemo visokom kulturom, premda ponegdje i ponekad zbog različitih objektivnih okolnosti to nije dovoljno zastupljeno te ima puno prostora za razvoj i unaprjeđenje. Pozitivno je što se u posljednje vrijeme sve više ulaže u taj iznimno važan segment nacionalnog života, a rekao bih da su upravo Hrvati koji žive u Vojvodini i Srbiji pravi primjer zajednice koja brižno njeguje svoju tradicijsku kulturu, ali i pokazuje velik interes te ima značajna postignuća i u znanstvenom i umjetničkom području.

Pokrenuli ste 2020. godine inicijativu za osnivanje Hrvatskoga kulturnoga instituta Marulić, institucije koja bi se bavila sustavnom promocijom hrvatskoga jezika i kulture u svijetu. Kako je zamišljen Institut i kakve su šanse za osnivanje?

Smatram kako je sazrelo vrijeme za osnivanje instituta koji bi svojim sustavim djelovanjem brinuo o promociji hrvatskoga jezika i kulture izvan Lijepe naše. Djelovanje Instituta treba biti integrativno i sveobuhvatno, što znači da bi se hrvatska kultura mogla primjereno promovirati, potrebno je obuhvatiti i usustaviti sve što u najširem smislu potpada pod taj pojam: sve vrste umjetničkih djelatnosti, potom jezik, kao i hrvatske vrijednosti – cijeli spektar onoga što ispunjava sadržaj pojma hrvatska kultura. Važno je i nužno u vidu imati i tradicionalnu i suvremenu kulturu, i ono što kolokvijalno nazivamo lijevo i desno, i ono što nastaje u domovini i izvan nje. Uz brojne druge koristi važno je istaknuti kako bi rad i djelovanje instituta snažno pridonosili razvoju suvremenoga hrvatskog zajedništva na globalnoj razini. Zbog mnogih razloga uvjeren sam kako će Hrvatski kulturni institut Marulić uskoro postati važna i nezaobilazna činjenica u hrvatskome kulturnom prostoru i da će biti prigode za puno detaljniji razgovor o ovoj temi.

U članku u kojem obrazlažete ovu inicijativu rekli ste kako »smo mi Hrvati najviše nepravedni prema samima sebi, prema našem narodu i posebice prema našoj državi«. Jeste li to primijetili i među hrvatskim manjinama?

Količina samokritike i kritizerstva u hrvatskom javnom prostoru po mome je sudu zabrinjavajuća. Da me se ne bi pogrešno razumjelo, ne kažem da bismo trebali hodati svijetom s ružičastim naočalama, samozadovoljno i budalasto, ali kad vidimo kako se pripadnici drugih naroda odnose prema sebi, svome narodu i svojoj državi, kad sve malo kontekstualiziramo, onda ne možemo ne zaključiti da moramo raditi u smjeru jačanja samopouzdanja. Naravno, i pripadnici hrvatske nacionalne manjine u svih 12 država, kao i Hrvati u Bosni i Hercegovini i brojni hrvatski iseljenici širom kugle zemaljske, posve se lijepo uklapaju u tu našu zajedničku hrvatsku, ne baš lijepu sliku. Dakle, svakako je potrebno kritički promišljati i realno valorizirati različite fenomene i svijet oko sebe i, naravno, težiti boljem, ali se pri tome ne bi smjelo obezvrjeđivati sve ono dobro i pozitivno što imamo i jesmo. Mislim da na tome svi zajedno moramo puno raditi.

Od 2014. do danas radite u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu. Što se u ovom razdoblju promijenilo u odnosu Hrvatske spram hrvatskih nacionalnih manjina, prema Vašem iskustvu?

Istina, nije to malo godina. Iako uvijek može više i bolje, ja sam zbilja zadovoljan i postignutim promjenama i smjerom u kojemu idemo. Od brojnih pomaka, spomenut ću samo nekoliko. Poseban iskorak hrvatska Vlada poduzela je 2018. i nastavila sljedećih godina davanjem potpore strateškim projektima hrvatske nacionalne manjine. Nedavno smo imali priliku svjedočiti važnom činu polaganja kamena temeljca za izgradnju Hrvatske kuće u Subotici što su zajednički učinili ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, državni tajnik Središnjeg državnog ureda Zvonko Milas, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić i predsjednik Demokratskog saveza Hravta u Vojvodini Tomislav Žigmanov. Zalaganjem Središnjeg državnog ureda od akademske godine 2018./19. osigurava se posebna upisna kvota za upis pripadnika hrvatske manjine i hrvatskoga iseljeništva na studijske programe na nekoliko hrvatskih visokih učilišta. Od dosad upisanih studenata 30% dolazi upravo iz Srbije; ovo je projekt koji ima veliki razvojni potencijal i treba ga još snažnije promovirati. Nije nevažno istaknuti da su značajno povećana sredstva namijenjena pripadnicima hrvatske nacionalne manjine, u razdoblju od 2016. do danas govorimo o povećanju od 150%. No, ono što je možda najvažnije, kontinuirano se poduzimaju koraci koji pridonose izgradnji povjerenja i razvijanju komunikacije Hrvata izvan Hrvatske s nositeljima najviše državne vlasti u Hrvatskoj i najvažnijim javnim institucijama u Hrvatskoj. Sve više se djelatno pokazuje hrvatsko zajedništvo u svim situacijama, i onda kad nas zadese prirodne katastrofe ili kad se napada hrvatski identitet i onda kad slavimo uspjehe vatrenih.

Redovito posjećujete sve hrvatske manjine u europskim državama. Kakva su Vaša iskustva, kakve su perspektive za očuvanje pojedinih manjina?

Zahvalan sam i ponosan što sam imao priliku posjetiti Hrvate u mnogobrojnim sredinama u kojima su autohtono stanovništvo. Perspektive su dosta različite, uvjetovane su različitim čimbenicima, od statusa i položaja, odnosa većinskog naroda, brojnosti zajednica, snage manjinskih institucija, ekonomske snage i demokratskih standarda pojedinih država itd. No, ukupno gledajući, u Europi koja se ujedinjuje i svijetu koji je sve povezaniji, pojačani su globalizacijski i asimilacijski procesi te se naše zajednice posvuda suočavaju s dosad neviđenim izazovima koji opasno prijete njihovom razvoju, pa i samome opstanku. No, s druge strane otvaraju se iznimne nove mogućnosti, komunikacijske, razvojne i spoznajne, koje bi trebale nadomjestiti neke od dosadašnjih stožernih elemenata za gradnju hrvatskoga identiteta čija se društvena funkcija bitno mijenja te, na žalost, dijelom i pomalo nestaju, poput gubljenja određenih tradicijskih vrijednosti i, još više, tradicijskih životnih obrazaca. Mislim da je za uspješno očuvanje i razvoj manjinskih zajednica važno pronaći primjeren način kako stare vrijednosti uobličiti u nove forme.

Od 2008. do 2013. bili ste član, a od 2014. do danas zamjenik ste supredsjedatelja međuvladinih mješovitih odbora za zaštitu nacionalnih manjina koje Hrvatska ima s Crnom Gorom, Mađarskom, Makedonijom i Srbijom. Kako funkcioniraju pojedini odbori?

Već dugi niz godina sudjelujem u radu svih četiriju MMO-a koje ima Hrvatska. Svi odbori su aktivni, u svima se radi, ali naravno ne na isti način i ne jednako učinkovito. Posebno bih istaknuo MMO između Hrvatske i Mađarske koji je u posljednjih nekoliko godina donio puno pozitivnih pomaka za manjine u objema državama te koji relevantne međunarodne insitucije, poput OESS-a, ističu kao najbolji primjer u cijeloj Europi. Istaknuo bih i vrlo konstruktivan rad s partnerima iz Sjeverne Makedonije, čak i u vremenu pandemije koronavirusa, s kojima uskoro planiramo održati i formalnu sjednicu MMO-a. Kao i u drugim područjima, pandemija je usporila sve aktivnosti, ali očekujemo novu dinamizaciju i rad u odborima, na dobrobit pripadnika manjina, zbog kojih se i uspostavljaju. U svakom slučaju, Hrvatska je vrlo otvorena i spremna za rad i suradnju u ovome važnom institucionalnom okviru.

U jednom svom radu posebno ste se osvrnuli na Međuvladin mješoviti odbor koji je osnovan radi praćenja provedbe Sporazuma između Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj. Kolika je snaga preporuka iz zapisnika koji potpisuju vlade obiju država kojima se obvezuju da će poduzeti konkretne aktivnosti kojima će se poboljšati položaj i status te povećati razina ostvarenosti prava nacionalnih manjina?

Na preporuke usvojene na sjednicama i navedene u zapisnicima sa sjednica MMO-a predstavnici nacionalne manjine mogu se pozvati prilikom obraćanja tijelima državne uprave, odnosno tijelima lokalne i područne samouprave sa zahtjevom za ostvarivanje nekoga prava ili za unaprjeđenje razine nekoga prava, a poznati su slučajevi kad su upravo preporuke bile vrlo važan, pa čak i odlučujući čimbenik u procesu donošenja neke konkretne odluke kojom se osigurava pozitivni pomak u razini ostvarenja pojedinoga manjinskoga prava ili ostvarivanja prava koje se do tada nije koristilo. Na žalost, s druge strane, postoje preporuke koje se prenose iz zapisnika u zapisnik te se ne ispunjavaju, zbog različitih opravdanih i neopravdanih razloga. Nadalje, važno je istaknuti kako se, budući da je riječ o službenim bilateralnim međudržavnim dokumentima, ispunjavanje obveza preuzetih potpisivanjem sporazuma i kasnije konkretiziranih u zapisnicima sa sjednica MMO-a, može prenijeti i u širi okvir, poput pristupnih pregovora s Europskom unijom.

DSHV, kao i Vlada Hrvatske, inzistira na ostvarenju Sporazuma koji su potpisale obje države da će osigurati političku zastupljenost srpske, odnosno hrvatske manjine. Kakve su šanse da se ova obveza ostvari?

Točno je da je riječ o preuzetoj obvezi Srbije, izrijekom navedenoj u članku 9. Sporazuma o obostranoj zaštiti manjina iz 2004. godine te potom potvrđenoj u svim kasnijim zapisnicima sa sjednica MMO-a, kao i to da svoju obvezu preuzetu prema pripadnicima srpske nacionalne manjine Hrvatska ispunjava u cijelosti. Opravdano se smatra da bi se osiguravanjem zastupljenosti hrvatske nacionalne manjine na svim razinama, od lokalne do državne, stvorili preduvjeti za značajno poboljšanje statusa i položaja Hrvata u Srbiji. U dosadašnjim razgovorima čuli smo razne argumente zašto se ovo ne može riješiti, ali i dobili obećanja da će se riješiti. Stoga sam siguran da će se riješiti, kao što se, primjerice, nakon dugo godina riješila preuzeta obveza Srbije za obnovu i uređenje rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. U svakom slučaju, mi od traženja rješenja ovoga ključnoga otvorenoga pitanja ne možemo i nećemo odustati.

Hrvatska Vlada je na 56. sjednici, održanoj 6. svibnja 2021. godine, donijela Odluku o pokretanju postupka izrade Nacionalnog plana razvoja odnosa Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske od 2021. do 2027. godine, a za njegovu izradu je zadužen Središnji državni ured. Među ostalim, ova se strategija odnosi i na jačanje položaja hrvatske nacionalne manjine. Kakav je postupak u izradi i što je u fokusu novog nacionalnog plana?

Istina, Vlada je donijela Odluku o pokretanju postupka, a za izradu je zadužen Središnji državni ured. S ciljem donošenja što kvalitetnijeg dokumenta donesena je Odluka o imenovanju Radne skupine koja će raditi na izradi Nacionalnog plana u kojoj se nalaze predstavnici nadležnih tijela državne uprave i važnih javnih institucija te predstavnici Hrvata izvan Hrvatske, a po donošenju prijedloga savjetovat ćemo se i sa zainteresiranom javnošću. Prva sjednica Radne skupine je održana polovinom lipnja, a u predstojećem se razdoblju planira izraditi detaljna analiza postojećeg stanja te analiza razvojnih potreba i potencijala, pomoću kojih će se definirati posebni ciljevi koje će trebati ostvariti te mjere i aktivnosti kako postići zadane ciljeve. Svi zainteresirani mogu nam se javiti sa svojim prijedlozima i sugestijama u svim fazama donošenja Nacionalnog plana i sudjelovati u izradi ovoga strateškoga dokumenta. Ističem kako je razvijanje i unaprjeđivanje odnosa s Hrvatima izvan domovine jedno od prioritetnih područja u nedavno usvojenoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji za razdoblje od 2020. do 2030. godine. Što god govorili dežurni kritičari i katastrofičari, uvjeren sam da je pred nama razdoblje snažnoga rasta i razvoja Hrvatske u svim bitnim segmentima, uz aktivno sudjelovanje i na dobrobit Hrvata gdje god živjeli i svih građana Hrvatske.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

Izvor: hrvatskarijec.rs