Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore ovim tekstom i prikazivanjem dokumentarnoga filma odaje počast velikome hrvatskome skladatelju porijeklom iz Boke kotorske, Ivanu Brkanoviću povodom tridesete obljetnice njegove smrti.
Poznati hrvatski skladatelj porijeklom iz Boke kotorske Ivan Brkanović rođen je 27. prosinca 1906. u Škaljarima kod Kotora kao jedno od šesnaestero djece u obitelji. U Kotoru je završio osnovnu školu, nakon koje je izučavao krojački zanat i bio učenik dopisne škole Vidović u Sarajevu.
Djelovao je u tamburaškom orkestru KUD-a Hrvatski sastanak, pjevao u zboru stolnice, a od orguljaša patera Benvenuta Rodea i dirigenata Tripa Tomasa i Antuna Homena dobiva prvu sustavnu poduku iz osnova glazbe. Inspiriran djelima za orgulje Johanna Sebastiana Bacha, i sam počinje skladati. Želeći se posvetiti glazbi, došao je 1927. u Zagreb i, da bi namaknuo sredstva za školovanje, zapošljava se kao nadničar u jednoj tvornici. Usporedo je privatno učio klavir i pohađao tečaj za zborovođe. Po završetku tečaja djelovao je kao zborovođa (Hrvatsko pjevačko društvo Maksimir, Hrvatsko pjevačko društvo Zagreb).
Godine 1928. postaje učenik srednje muzičke škole Državne muzičke akademije, gdje hospitira predavanjima Blagoja Berse. Od 1932. godine počinje se baviti publicističkim radom te piše u časopisima Evolucija, Hrvatski dnevnik, Sv. Cecilija, Novosti i dr. Nakon završene srednje muzičke škole, teoretsko-nastavničkoga odjela, Brkanović 1933. postaje student kompozicije zagrebačke Muzičke akademije u razredu Blagoja Berse, te nakon njegove smrti, u razredu Frana Lhotke 1935. godine.
Nakon što je diplomirao 1935. prihvatio je mjesto nastavnika glazbe u zagrebačkoj Građanskoj školi. Prvi veći uspjeh doživio je praizvedbom I. simfonije 1937. (pod ravnanjem K. Baranovića). Nakon toga Brkanović dobiva stipendiju za usavršavanje u Parizu, kamo odlazi 1938., i u Scholi Cantorum nadograđuje svoje znanje i umijeće s profesorom Lefebreom.
U međuvremenu sklada niz djela, među kojima su tri i danas prisutna u izvođačkoj praksi mješovitih zborova: Lička suita, Bokeljsko kolo i Konavosko pirovanje, zatim Prvi gudački kvartet i Uspavanku od samo 52 takta, koja je jedno od njegovih najboljih djela. Prva simfonija dio je njegova diplomskog rada, a skladao ih je pet.
Od 1941. do 1945. profesor je teoretskih predmeta u srednjoj muzičkoj školi Akademije za glazbu i kazališnu umjetnost. U ratnim godinama sklada prvu operu Ekvinocij. Kao skladatelj iznimno vezan za podneblje i mentalitet ljudi južnodalmatinske, odnosno bokeljske regije, odakle potječe, Ivan Brkanović nadahnuće je pronašao u dramskome tekstu Ive Vojnovića Ekvinocijo, kojim počinje suvremeno razdoblje hrvatske dramske literature.
Praizvedba Ekvinocija 1950. donijela mu velik uspjeh i mjesto opernoga dramaturga u zagrebačkome HNK-u, u kojemu djeluje od 1951. do 1954. Zatim je postavljen za ravnatelja Državnog simfonijskog orkestra (danas Zagrebačke filharmonije).
Godine 1954. dovršava svoje drugo glazbeno – scensko djelo, mirakul Škrinja svetog Šimuna / Zlato Zadra na libreto Dunje Robić. Djelo je snažno odjeknulo kod publike i kritike, ali je zbog mističnog karaktera doživjelo službenu režimsku osudu u tadašnjoj Borbi. Ogorčen, Brkanović odlazi u Sarajevo gdje živi i djeluje pet godina kao profesor na tamošnjoj Muzičkoj akademiji. Godine 1961. vraća se u Zagreb i odlazi u mirovinu.
Za svoje je stvaralaštvo Ivan Brkanović više puta nagrađivan: za skladbu Triptihon 1937. Nagradom Zagrebačke filharmonije, za operu Ekvinocij 1953. Nagradom Saveza kompozitora Jugoslavije, za IV Simfoniju 1960. Nagradom grada Sarajeva, za balet Heloti 1961. Nagradom HNK-a, za životno djelo 1975. Nagradom »Vladimir Nazor« te za Stabat Mater i III. Gudački kvartet 1983. Vjesnikovom nagradom »Josip Štolcer Slavenski«.
Umro je u Zagrebu 20. veljače 1987. godine.
Nadahnjujući se gotovo redovito sadržajima iz narodnoga blaga, Brkanović je uspio pretočiti u svoje skladbe ne samo tematiku, doživljaje ili događaje, već i specifičnosti prostora, dah i duh podneblja , kao i psihu ljudi svoje uže domovine- Boke kotorske te regije južne Dalmacije. No, u njegovim skladbama nema doslovce preuzetih glazbenih motiva iz folklora, već su svi elementi – melodika, ritmika i harmonije – prožeti osobitostima narodne glazbe. Čak je i u oblikovanju izražena sklonost preobrazbi tradicionalnih umjetničkih forma u oblike bliske narodnom nasljeđu (requiem kao narodni posmrtni obred Triptihon) ili pak prilagođivanja pučkog nasljeđa oblicima umjetničke glazbe (karakter hrvatskih crkvenih prikazanja u operi Zlato Zadra). Međutim, folklorni idiom Brkanovićeve glazbe zapravo je samo odraz njegove trajne, korjenite veze sa zavičajem, dok svoj osobni stil izgrađuje vlastitim, autentičnim stvaralačkim darom.