… još je antički mislitelj Ksenokrat shvaćao istinu kao brigu za druge ljude! Takva briga u sebi sazdaje ljubav - koja nas uvijek iznova iziskuje, traži… (pre)odijeva. Ljubav je neprikosnoveni organon našeg središta Osobe, neizmjerljiva istinska radost, najiskrenije kraljevanje duše, nadublje prijateljstvo Duha. I, u ovome vremenu, u zonama našega bića, nedvojbeno da samo ljubavlju možemo dotaknuti nutrinu samoga Dobra. Samo ljubljeno biće ljubi. Dakle, recept je jednostavan: Treba ljubiti, da bi bili ljubljeni! Čovjek samoga sebe ljubi (ne iz samoga sebe), nego tek kroz srce onoga Drugoga. Nadasve najbolnija je neuzvraćena ljubav. Treba vazda nastojati biti u neprestanome izviranju iz samoga sebe prema drugome. U tom malenom iverku svoje navlastitosti, biće sja jedino kada Ljubi, u čistoći ljubavi. No, taj mali brodski pregradak čovjekova samozatajna srca zavazda ljubi (čineći sama sebe ljubljenim bićem), jedino ukoliko ljubi (čini) trpeći. U trpljenju Čovjek spoznaju vrijednost ljubavi… trpeći!
Nesumnjivo je lako tjelesnu temperaturu izliječiti (pokojim limunom i ljekovitim biljnim čajem). No, puno bolniju duševnu temperaturu jedino je moguće iscijeliti potpunom čistom ljubavlju. Prava ljubav se ne topi kao gruda snijega, ona tiho prebiva u naintimnijim (i najrazličitijim) predjelima Čovjeka. Neminovno je stoga danas svaki čovjek pozvan postajati napose Ljubitelj ljubavi. Ne postoje duhovne pincete kojima bi mogli napipati ushićenje našega bića drugim bićem, njegovom (našom) dušom. Ne postoji nigdje u univerzumu, nekakva prosta optika koja će potvrditi da negdje u svijetu (pa čak tamo i gdje nema po šest mjeseci svjetlosti) Čovjeka bez zrnca ljubavi. Ne… ne - vjerujem! Nikako ne postoje Oni koji su stvoreni imuni na ljubav. Naprosto ta kraljica dobra svakoga zahvaća, bezbolno tranfuzijski sjedinjuje i naposljetku oslobađa za još sveobuhvatniju ‘fizionomiju dobrote’ (Ortega y Gasset).
Bez prvotnog zanosa, ponajprije je potrebno donekle sazrijeti u samoj Osobi, u svojemu čistome Ja. To čisto Sebe (soi - Ricœur), uvijek treba promatrati u oslobađanju nutarnje slobode, koja se uvijek samozatajno realizira u beskrajnoj i bezuvjetnoj ljubavi prema svome sučovjeku (Bližnjemu).
Duboko sam uvjeren da ono iskonsko dobro, nadvremenita Istina u svojoj punoj čistoći – u svakom nastajućem (rađajućem) čovjeku kreposno vapije za ljubavlju. Ljudsko srce je stvoreno za ljubav, da ljubi, da bude ljubljeno. Sam Učitelj sebedarja Isus je ljubav proglasio božanstvom istinosnog Života. Nikada dotrajali, ishlapjeli kvasac očovječenja! Nježno ljubiti svakog sučovjeka, nesebično mu podati takvu stvarenjsku dimenziju, odista znači prije svega skrbiti se za njega, duboko u svojoj intimi su – patiti zbog njegovih svakodnevnih hirova, mana… nesreća… Bivati ljubljenim biva samo ono ljubljeno… u nama, i s nama samima s pozicije ljubljene ljubavi…