Kult sv. Antuna Padovanskog  u katoličkoj duhovnosti i narodnoj pobožnosti Tivta ,o crkvama pod njegovim patronatom, dijelom  tivatskog povijesnog i kulturnog nasljeđa

U Boki kotorskoj , kao i  na čitavom području  Jadrana sv.Antun Padovanski  je jedan od najomiljenijih svetaca.  Za širenje njegovog kulta  najzaslužniji su Franjevci,  jer je tom redovničkom redu  i sam pripadao . Pobožnost sv Antuna se povezuje i sa povijesnim  okolnostima  u XVII stoljeću.  Opasnosti koje su se nadvile nad Venecijom    u vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) i pohara kužnih bolesti doprinijele su da  ovaj slavni i moćni grad, izabere  Padovanskog sveca za jednog od svojih zaštitnika. Zato mu je  grad na lagunama podario  veliki zavjetni oltar u crkvi Santa Maria della Salute , gdje su 1652. godine iz Padove bile prenesene svečeve moći . Ta pobožnost u Veneciji  reflektirala se i na sve krajeve pod Mletačkom vlašću, a posebno u Dalmaciji i Boki kotorskoj.  Na ovom prostoru je sv. Antun,  uz Blaženu Djevicu Mariju, imao u narodu najveću popularnost .

     O sv. Antunu Padovanskom kao nebeskom zaštitniku u Boki kotorskoj svjedoče   crkve, samostani  , kapele , oltari , slike i kipovi njemu posvećeni . Lik omiljenog sveca se iskucavao u srebru ex vota , za zahvalu, molbu  i  zavjet, a  kao simbol izlijevao u bronzi zvona bokeljskih crkava . [1]

 Poznata ikonografija, odnosno  način na koji se u slikarstvu i   kiparstvu prikazuje sv. Antun  potiče iz  XV stoljeća, iz doba renesanse :svetac je  mladolikog lica , obučen je u tamni franjevački habit, sa malim Isusom  na rukama.  Svaka likovna predstava uključuje  još dva obavezna simbola: knjigu, kao znak njegove učenosti, vještine propovjedništva i tumačenja evanđelja i cvijet  bijelog   ljiljana, kao znaka čistote  i kreposti. U sakralnom slikarstvu  zapadne ikonografije  ljiljan  je atribut Gospin  u prikazivanju   Blagovijesti, a  takođe se pojavljuje   i u prikazima sv. Dominika, sv.Vinka Ferarskog , sv.Franje Asiškog, sv.Klare i sv. Josipa.

 Tivat  više  od svih mjesta bokokotorskog zaliva  štuje sv. Antona Padovanskog[2] , o čemu svjedoče tri crkve njemu posvećene.

 Iako se kult padovanskog sveca na prostoru današnjeg Tivta povezuje sa postojanjem crkve  iz  XIV stoljeća, tek kasnije  se razvija pobožnost Sv.Antonu,  kada biva prihvaćen kao zaštitnik,  potiskujući   starije patrone sv.Srđa  i  sv.Šimuna.  Uzgred rečeno pored crkava posvećenim ovim svecima,  religiozna  prošlost Crnog Plata-Teoda-Tivta  „ispisana“  nizom drugih sakralnih građevina koje su od srednjeg vijeka podizali pripadnici  kotorske vlastele  

 Kult sv. Antuna Padovanskog, kao izraz pučke pobožnosti, uz kult Gospin najviše je prisutan na području Tivta

Sv.Anton Padovanski je patron tri crkve na relativno malom prostoru tivatske općine: u Lepetanima , Kalimanju ( lokalitet Belani) i Tripovići (lokalitet Perovo) .One su,  ne samo potvrda  religioznosti, duhovnosti, vjerskog identiteta starosjedilaca Tivta  već predstavljaju  vrijedne   primjere  sakralne baštine  i kulturnog nasljeđa Tivta.

Crkva u Belanima,koja se povezuje sa kultom sv.Antona sagrađena je 1373. godine, pa je ujedno i najstarija crkva u Boki kotorskoj  čiji je titular sv. Anton . Ova skromna građevina ima status kulturnog dobra, ali je   decenijama gotovo „nevidljiva“ , zapuštena , a još uvjek arheološki neistražena. Podignuta je na nekadašnjem posjedu kotorskih patricija Pima-Paskvali, kasnije  je pripadala dobrotskim  Ivanovićima  Služila je najvjerovatnije i vjerskim potrebama ne samo te obitelji, već kao  Oratio dei  nobili, na temelju  fresko dekoracije sa  osamdeset i četiri grba i imenima kotorskih vlastelinskih porodica, kojima su ovi heraldički znaci pripadali . Petar Šerović  još 1939. godine svjedoči o stanju ovog spomenika “Unutrašnjost crkvice je jako nastradala od vlage.Po nekim tragovima izgleda da je poviše oltara bila freska sv. Antuna, a na svodu crkvenom velika zvijezda“ . S obzirom na sadašnje stanje ovog spomenika , nažalost može poslužiti kao  primjer  pred kojim sva priča o brizi za kulturno nasljeđe „pada u vodu“.

        Gradnjom  župne   crkve u Tripovićima 1734. godine , sv. Anton Padovanski postaje središnje mjesto pobožnosti i njegovanja kulta sveca  zaštitnika.. Crkva sv. Antona je  sagrađena na mjestu neke sakralne građevine. Jednobrodna , od fino klesanog kamena s apsidom  polukružnom u unutrašnjosti, a pravokutnom izvana. Na glavnom pročelju je trodijelni zvonik na preslicu. Iako crkva vremenski pripada stilskom razdoblju baroka, vanjskim izgledom je skromna pa je jedini ukras u kamenu klesana mala rozeta.

U  sakralnom prostoru, vizuelno  je najupečatljivija reljefna dekoracija izvedena u štuku, koja ukrašava  svod oltarne apside . Tu je u plitkom reljefu izvedena kompozicija sa četiri  evangelista i njihovim simbolima ,  a u  središnjem  dijelu, iznad glavnog oltara je  prikaz Boga Oca. Dok  je ova originalna   dekoracija izraz umijeća i zanatske vještine  majstora štukatera, slika  sv. Antona na glavnom oltaru  je daleko  ispod njene  umjetničke razine.  Oltarna pala je umetnuta u simetričnu reljefnu derkoraciju u obliku drapiranog zastora i izduženim  figurama  dva anđela Autor pokazuje nespretnost u slikanju zahtjevne trodjelne  kompozicije: u donjem dijelu slike  je crkva sv. Antuna u Padovi, jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu. U sredini slike, na oblaku koji pridržavaju dvije figure anđela  lebdi sv.Anton    u franjevačkom habitu,  u desnoj ruci drži cvijet ljiljana, okolo u oblacima lebde puti oko  simbola Boga oca -  oka u trokutu  sa zlatnim zracima. Slika nosi  signaturu : Giusepe Candellari i datirana je u 1824. godinu.

 Može se reći da je, kako u  prošlosti  tako i danas, pobožnost vjernika više  usredotočena prema  kipu sv.Antona koji drži u desnoj ruci otvorenu knjigu na kojoj  stoji mali Isus, a u lijevoj ruci ljiljan. Kip je izrezbaren u drvu i inport je iz neke od austrijskih  radionica XIX stoljeća  kakvih je najviše bilo u pokrajini Tirol.  Prilikom velike svetkovine  dana sv. Antona drveni kip se, iz niše na južnom zidu, polaže pred  glavni oltar, a na  kraju popodnevne  svečane mise nosi se  u procesiji.  U Lepetanima , u crkvi  sv. Antuoa Padovanskog  iz 1760.godine [3] na  na isti način, kao u Tivtu  se slavi i štuje  kip sveca zaštitnika.

               Na blagdan sv.Antona Padovanskog 13. lipnja, u  Tivtu i Lepetanima se tradicionalno okuplja veliki broj vjernika, a  priprema za ovu veliku vjersku svetkovinu započinju mnogo ranije i u skladu je sa katoličkom pobožnom tradicijom.  

Uobičajeno je da vjernici u čast sv. Antona Padovanskog  poste 13 utoraka prije blagdana, što nosi simboliku datuma  (13-ti utorak)  svečeve smrti i prelazaka u Kraljevstvo nebesko. Isto tako pripreme uključuju  tzv. Devetnicu, kada se od 4.do 12. lipnja ,  devet dana pred blagdan,  crkvi moli za zagovor  sv. Antonu.   Svetkovina na blagdan sv.Antona   u župnoj  crkvi uTivtu započinjala  je tihim misama , a glavno liturgijsko slavlje - svečana  misa , sa pjevanjem crkvenog zbora je najčešće  se održava u popodnevnim satima. Na njoj su poseban ugođaj stvarala   djeca okupljena na blagoslov . Tog dana je običaj da se blagosivlja cvijeće,   koje žene i djevojke donose  pred oltar i svečev kip.  U Tivtu izostaje običaj  blagoslova  kruha, koji je obavezan dio liturgijskog obreda u crkvi sv. Klare u Kotoru. Liturgijsko slavlje se završava  procesijom , kada se oko crkve nosi kip sv Antona. U povorci ispred kipa idu djeca i posipaju  put cvijećem i laticama ruža.

Zadnjih godina se drugi dan po prazniku i na   crkvici u Belanima  se otvore vrata  za vjernike i održi se  sveta misa.

Slavljenje tivatskog zaštitnika je do Drugog svjetskog rata pored vjerskog  imalo i obilježje narodne svečanosti.  Poslije mise  i procesije slijedila je pučka fešta,  a svečarski ton davala je tivatska glazba, često uz  nazočnost  općinskih zvaničnika, što je  doprinosilo da, u narodu omiljeni svetac, dobije legitimitet patrona Tivta.

U onovremenom tisku ostali su zapisi o proslavi sv. Antona u Boki kotorskoj .  Tako Glas Boke 1937.  javlja  vijest iz Tivta : „Tivćani su najsvečanije proslavili svoga crkvenoga patrona sv. Antuna. Od ranog jutra redale su se tihe svete  mise koje je slušao pobožni svijet u velikom broju. U 10 sati služena je velika sveta  misa, preko koje je pjevao pjevački zbor i svirala mjesna muzika. Poslije podne obavljen je blagoslov sa procesijom u kojoj je uzelo učešća mnogo svijeta iz Tivta i okolice. Slijedilo je zatim narodno veselje pred crkvom. Koncertrirala je građanska muzika iz Tivta uz bacanje vatrometa i pucanje prangija“.

Tivat pamti i druge  slične svetkovine  koje su uz vjerski imale i profani karakter , zapravo ovdje se njegovala tradicija da veliki vjerski praznici budu  i  svojevrstan izraz društvenog života,  okupljanja i druženja.[4]  

Duga tradicija štovanja sv. Antona Padovanskog  u Tivtu i danas je živa, a još se mogu naći rijetki starotivćani  koji će vam  pripovjedati o običaju da su  u čast svecu, za zahvalu ili nakanu, na svete mise toga dana dolazile bosonoge žene iz okolnih sela .I danas postoje vjerujući koji  će posvjsedočiti  iskazanu svečevu milost. Zabilježili smo  priču  o Tivćaninu koji je bio  fabricijer [5] župne crkve sv.Antona u Tripovićima. Imao je od rođenja

 maganjatog [6] sina za koga je,  pred kipom sveca,  molio ozdravljenje. Pošto njegove molitve nijesu bile uslišene,  u očajanju je, na dan prijeblagdana,   zazivao sv.Antona  da njegovog bolesnog sina jedinca „uzme sebi“ Dijete je umrlo, a poslije nekog vremena  doživio je radost  rođenja :ćerke i sina,  koji su na krštenju dobili imena :Antonija i Anton. Život njihovog oca  ugasio se na Blagdan sv. Antona 1975.godine.

 Svjedočanstva popularnosti kulta sv. Antona su zavjeti i molitve koji su žitelji Tivta i okoline upućivali tokom cijele godine, a posebno na njegov spomen dan, povjeravajući  ufanje zagovorniku koji će za njih isprosi od Boga milost.

Blagdan sv.Antona 13. lipnja u Tivtu se   slavi kao zavjetni dan obitelji i imendan mnogih Tivćana.  Još se njihovim kućama mogu naći popularne i dekorativne oleografije religioznog sadržaja , posebno  one kojima je prikazan omiljeni svetac, kome je povjeravana zaštita cijele obitelji. .

U skromnim riznicama obiteljskih  uspomena  Tivćanke  i danas čuvaju starinske  medaljone  i medaljice  od emajla i porculana optočene zlatom,. Na njima je  sv. Anton  i zapis

 St Antonius  ora pro nobis.  Njihove babe i majke  su ih nosile oko vrata  kao izraz vjerovanja i kao skromni ukras.

Ovim potvrdama pučke pobožnosti sv.Antonu, dodat ćemo i lijepi tivatski običaj  da se  u vrtovima i đardinima, s osobitom ljubavlju  gaje predivane  mirisne  bijele  ljiljane , cvijeće svetog Antona koje kratko cvjeta u vrijeme blagdana tivatskog zaštitnika.

Ove godine je cvijeće svetog Antona je poranilo desetak dana prije blagdana i već je  ocvalo   a potpisnicu ovih redaka potaknulo da napiše ovaj  mali prilog  - crtice za kulturu pamćenja .

Marija Mihaliček