Od 19. do 21. rujna u Sydneyu se održala znanstvena konferencija kojom se proslavila 35. obljetnica Zaklade hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie. S jedne strane poštujući važnost Zaklade, a s druge želeći se zahvaliti dugogodišnjem i upornom radu prof. Luke Budaka okupio se veći broj hrvatskih znanstvenika sa gotovo svih hrvatskih Sveučilišta i značajnijih Instituta.Tako je prof. dr. sc. Vanda Babić u Sydneyu predstavljala svoje Zadarsko sveučilište i to s temom Pregled hrvatske kulture Boke te važnost izbornog kolegija Hrvatska kulturna i književna baština Boke kotorske na zadarskoj Kroatistici koja u sebi promovira kako matičnu kuću tako i usko područje hrvatske kulture s kojim se bavi, ali i HKD Napredak Zadar čija je dugogodišnja dopredsjednica. Ujedno je na Sveučilištu predstavljena njezina nova knjiga o Boki te održana posebna Večer Hrvata Boke.

Prof. Babić, mediji prenose da ste Boku predstavili Australcima?

BABIĆ: Pa moglo bi se i tako reći jer se prvi puta na Sveučilištu Macquarie govorilo o hrvatskom kulturnom kodu Boke. Konferencija je okupila znanstvenike iz Australije, ali i iz cijelog svijeta kao i iz svih sveučilišnih centara u Hrvatskoj tako da je to bila prilika pokazati im hrvatski biser, Boku u svojoj posebnosti, ali i Crnu Goru na svom putu prema Europskoj uniji. Prvi puta se  dokumentirano i jasno govorilo o položaju Hrvata u Boki kotorskoj za vrijeme Domovinskog rata što je malo poznato, ali važno. Naša hrvatska zajednica u Australiji me je oduševila i sretna sam što sam imala priliku upoznati ih osobno i predstaviti im Boku kao vrijedan mozaik hrvatske kulture u Crnoj Gori.

Tema Vam problematizira kolegij koji od 2011. predajete kao izborni i preko kojeg promičete hrvatsku kulturni kod Boke, crnogorsko-hrvatska kulturološka preplitanja no i suvremeno stanje i situaciju u pogledu kulturološke slike prostora.

BABIĆ: Jako važnim gotovo krucijalnim držim prenošenje priče o Boki kotorskoj, zaljevu svetaca i hrvatske kulture. Samo na taj način naša kultura neće ostati nijema unutar kamenih palaca, marijanskih svetišta, uskih ulica i knjižnica. Iako, ma koliko se trudili nitko nikome ne može oduzeti identitet otisnut u zemlji praotaca važnije od svih svojih knjiga smatram održavanje kolegija i promicanje znanja mladim ljudima. Vrhunac doživljaja smatram putovanje u Boku gdje nakon odslušanih predavanja održanih seminara studenti imaju priliku doživjeti sve ono o čemu su učili iz knjiga. Na tom putu osim Boke kotorske je obvezatno Cetinje, crnogorska prijestolnica i u tom suzvučju kultura svi se vraćamo doma obogaćeni spoznajom vlastitosti, ali i boljim poznavanjem onog drugog i drugačijeg, prijateljskog i bliskog u čuvanju kultura o kojima skrbe dvije države.

Jeste li se susreli i s Hrvatima iz Boke. Ima li ih tamo i koliko?

BABIĆ: O, da. Nema nas puno, ali u Sydneyu više od 57 godina živi Marko Franović, jedan od najvećih dobrotvora i domoljuba koji je na razne načine pomagao Hrvatsku kada je najviše trebalo, a to čini danas prema osobnoj procjeni. Susret s njim mi je značio puno. Prvo, jezik kojim on govori danas se malo i rijetko može čut na ulicama Boke. Njime je govorila moja baka, a on ga je zadržao i svaka njegova riječ me je vratila u djetinjstvo i oživjela moje stare i drage. Drugo taj čovjek zrcali sve ono što Hrvat Boke jest. Skromnost, radišnost, tvrdoglavost. I ranjivost. Skrivena, ali sveprisutna. Dobrota u je u svakom pokretu. A, iako je prešao sedamdeset i petu, žvelat je, znači okretan i brz i svaki dan disciplinirano djelatan. Njemu sam posvetila večer Hrvata Boke jer nas je svih zadužio i to onda kada su mnogi bježali glavom bez obzira ili naprosto živjeli daleko od užasa rata iz kojeg smo izašli kao pobjednici i satkali ovu našu Hrvatsku. Drugi razlog je što sam ponukana mnogim tragovima naših Hrvata Boke poput Marka Franovića ili Viktora Vide željela osjetit kako je to biti daleko do svoje Domovine. I to ne svojom voljom. Doduše, svojom sam voljom došla u Sydney no uspjela sam osjetiti tu daljinu, taj neopisiv osjećaj straha i nemoći koji traje kratko, ali je snažan i ostavlja brazdu koju kad god je dotaknete možete osvijestiti važnost naše dijaspore, njihovu žrtvu, njihov napor da pomognu. I ovo nije patetika. Naprosto ti ljudi iz ma kojih razloga su otišli sa svog kućnog praga, nose ga sa sobom i žive ga bez obzira što ih dijeli ocean, kilometri ničega. I onaj tko to osjeti zna i ne postavlja pitanja zašto ni treba li dijaspora ovo ili ono. Naprosto zna, svi oni imaju pravo na grudu svoje zemlje. I treće, baš njima sam željela pokazati Zaljev koji svatko od nas Hrvata ma od kuda bili trebamo posjetiti, hodočastiti najjužnijim marijanskim svetištima Crkve u Hrvata i najstarijom romaničkom katedralom koja je starija od otkrića Amerike. Moja je misija govoriti i širiti istinu i znanje, a što će svatko do toga baštiniti ostaje na pojedincu.

Za Vas kažu da ste prijatelj i pobornik crnogorske države kao i autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

BABIĆ: Jesam. Dovoljno sam stara da znam kako je i što se događalo u Jugoslaviji, što za Domovinskog rata, a što od 2006. kada je Crna Gora vratila samostalnost. Svaki moj korak ide u suglasju očuvanja hrvatske kulture i Hrvata Boke unutar Crne Gore koja je na par koraka od ulaska u Europsku uniju. Na tom putu držim da sam transparentna kako u nedvojbenosti nekih pitanja tako i u pokušajima skretanja s puta korektnosti koja su gotovo uvijek produkt onih koji ne podržavaju ovakvu Crnu Goru, a Hrvate ni ne priznaju, a nekmoli da o njima brinu tako da kada govorimo o tim pitanjima treba imati puno spoznaja, znanja, hrabrosti, ali i ludosti što kad je ljubav u pitanju je neizostavno. A Boka je moja ljubav koju rado dijelim s onima koji imaju pijeteta prema njezinoj posebnost, ljepoti i veličanstvenosti. Crnogorska pravoslavna crkva je nešto sasvim naravno ako znamo da je Pravoslavna crkva nacionalna i u vjerničkom smislu ne vidim nikakve štete. No, političkim okom gledano druga je i duga priča…

Članica ste i HKD Napredak Kotor, dopredsjednica ste HKD Napredak Zadar, jeste li u Sydneyu pronašli Napretkovce?

BABIĆ: Povijest Napretka u Boki je duga i značajna i uvijek sam na raspolaganju kako Napretku tako i svima koji u Crnoj Gori njeguju svoj osobni nacionalni kod. U Sydneyu nisam tražila Napretkovce, ali sam pronašla ljude koji imaju slična načela i da su neka druga vremena sigurna sam da bismo mogli i tamo oživjeti jednu našu podružnicu. Nažalost, sada je vrijeme kada Napredak treba održati kulturnim gigantom, oživjeti ga u Hrvatskoj i ne dopustiti pad na razinu folklornog društva. Nadam se da se to neće dogoditi i da će nova uprava na čelu s mladim predsjednikom znati izvući najbolje iz prošlosti i krenuti dalje hrabro ka novim izazovima. Nije lako nastaviti putem prof. Franje Topića koji je kamen po kamen gradio Društvo no svako vrijeme traži svoje. Ostaje sačuvati izgrađeno u cjelini. Možda negdje treba i rušiti no svako vrijeme traži svoje načine. Ako je gledati po širini i kvaliteti rada mostarske Glavne podružnice imamo moderan i snažan Napredak, no kada osnažimo Napretkove udruge u Hrvatskoj onda tek možemo dalje. Ili se zadovoljiti granicama Bosne i Hercegovine iz kojih  je HKD Napredak davno izašao svojim kulturnim programom i djelovanjem.

I za kraj, jesu li vas australski Hrvati nečemu naučili?

BABIĆ: Svaki dan naučimo nešto novo. Hvala Bogu da je tako. Podebljali su mi slova onom što su me naučili moji Hrvati Boke ili Hrvati Bosne i Hercegovine. A to je, svaki čovjek ima pravo na svoju grudu zemlje. I kada se usudimo prozivati, osuđivati ili zbrajati ne smijemo zaboraviti kako i oni tamo daleko i ovi tu blizu ali iza granice imaju pravo na svoj komadić vlastitosti. I tu staje svaki razgovor.

Razgovarao: Miroslav Landeka

/HMS/