– Ne volim da me zovu ni zvijezdom ni legendom. Uopće me za života ne diraju neke velike hvale. Mogu napraviti zaokret koji nema veze s ovim što sad radim, ali ima veze s glazbom. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj - kazao je jednom prilikom.

Dvije su godine prošle bez Olivera. Kada je jedan od najboljih i najomiljenijih domaćih glazbenika 11. ožujka 2017. u zagrebačkoj Areni ispunio svoj dječački san “da piva uz pratnju filharmonije”, malo tko je mogao vjerovati da mu je to posljednji koncert u karijeri. Bezvremenski hitovi Kao i toliko puta do tada Oliver se šalio, zabavljao publiku, ali nam priuštio i trnce pjevajući svoje bezvremenske hitove. Zašto je Oliver toliko omiljen? Pa upravo zbog toga što u pjesmama koje su mu drugi pisali, a on ih pjevao, osjećamo miris mora i soli, te čujemo galebove u daljini. Dragojević je bio atipična zvijezda. Rođen je u Splitu, a odrastao je u Veloj Luci, gdje je provodio svako ljeto, sve do smrti. Oliverova veličina bila je upravo u tome što je zazirao od statusa zvijezde, a najviše je volio s prijateljima Batom, Bricom i Vinkom otići u ribe i zapjevati u konobi. Koliko je samo puta iznenadio turiste koji bi došli na Korčulu prvim jutarnjim brodom, a dočekao bi ih uz pjesmu u svom ležernom izdanju?

– Ne volim da me zovu ni zvijezdom ni legendom. Uopće me za života ne diraju neke velike hvale. Mogu napraviti zaokret koji nema veze s ovim što sad radim, ali ima veze s glazbom. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj. A što se tiče jednostavnosti koju ste naveli, samo mogu reći da sam takav čovjek, tako odgojen. Takvi su mi svi kod kuće. Mi smo ekipa koja ne uživa u velikim pohvalama, spektaklu, nečemu što nije prirodno. Sve je to isforsirano. Recimo, za koncert u Areni govore: dođite na spektakl. Ma, nema tu toga. To je u čast glazbe. A kako sam s mora, na jugu ljudi ne trpe da je netko važan. Svi smo mi važni i ako nisi kao oni, a čovjek si s manom, u problemu si. Ako si duhovit, od toga ćeš napraviti prednost – istaknuo je Oliver u jednom od svojih posljednjih intervjua, baš uoči koncerta u Areni. Kozmički Dalmatinac Dražen Vrdoljak nazvao ga je “Dalmatincem s naočalama koji je od toga napravio prednost”, ali i “kozmičkim Dalmatincem”. – To još nisam dokučio – komentirao je jednom Oliver u svom stilu. Iza njega su nastupi u najvećim svjetskim dvoranama poput newyorškog Carnegie Halla, Royal Albert Halla u Londonu, Opere u Sydneyu, pariške Olympije i bečkog Konzerthausa. U 50 godina karijere nanizao je više od 40 snimljenih albuma, live albuma i kompilacija. Glazba je bila njegov život, a to je znao već u dobi od pet godina, kada mu je otac kupio usnu harmoniku. – Moj stari ju je svirao i onda mi ju je jednom prilikom odlučio pokloniti jer sam uvijek pokazivao interes. Puhao sam u to danima, to je bilo dobro. Imao sam i gitaru, kupili su mi je, pa sam s njom odlazio na nekakva obiteljska druženja, a kasnije i s prijateljima. Uvijek sam morao nešto svirati, uvijek su mi svi govorili: “Aj’ sad ti nešto sviraj i pjevaj”. Ali to mi je bilo O.K. – prisjetio se glazbenik koji je svirao gitaru, klavir, klarinet i usnu harmoniku, a kako je sam rekao, za potrebu mogao je svirati i bas-gitaru te bubnjeve. Dobro je poznata činjenica da je na Splitskom festivalu prvi put nastupio 1967. godine, a ključnom se pokazala suradnja sa Zdenkom Runjićem, s čijom je pjesmom “Ča će mi Copacabana” pobijedio 1974. godine. Nakon toga uslijedili su brojni hitovi kao što su “Galeb i ja”, “Molitva za Magdalenu”, “Oprosti mi pape’”, “Vjeruj u ljubav”, “Skalinada” ili “Malinkonija”. Oliverova pjesmarica postala je besmrtna, a pjesme koje je takvom lakoćom pjevao nadživjet će sve nas. Nije floskula kažemo li da je zaista ostavio trag u beskraju...

Autor: Samir Milla/ Vecernji.hr

Foto: Tomislav Miletić/Pixsell