“Ne možemo se baviti ekološkim pitanjima, a da se istovremeno ne pitamo o odnosu prema čovjeku i Bogu. Za takvo nam tumačenje papa Franjo daje najviši legitimitet obzirom na to da je za govor o tome odabrao encikliku, što znači da bi važnija od toga bila samo dogmatska izjava. Dakle, u Katoličkoj Crkvi bavljenje ekološkim pitanjima je bavljenje pitanjima vjere jer je odnos prema okolišu povezan s odnosom s drugim čovjekom i Bogom”, govori doc. dr. sc. Zoran Turza.

Papa Franjo je prije gotovo pet godina napisao encikliku Laudato si’ posvećenu čovjekovoj brizi za stvoreni svijet, u kojoj je progovorio o odgovornosti koju kao ljudi i kao vjernici imamo kako prema okolišu, tako i jedni prema drugima.

Kada Sveti Otac progovori o nečemu u enciklici tada postoji i vjernička odgovornost da kontempliramo o značaju napisanoga te pokušamo djelovati kako bismo odgovorili na Papin poziv. Nažalost, često smo spori. Ponekad jer nismo ni pročitali poruku, ponekad jer ne želimo izaći iz komfora, a ponekad jer mislimo da znamo bolje od Pape. Tim je veća zasluga onih koji su odlučili primijeniti načela enciklike Laudato si’ na konkretan način. Doc. dr. sc. Zoran Turza voditelj je projekta naziva CRO Laudato si’ koji se provodi u suradnji HKS-a, FSR-a i Frame. To je bio povod da razgovaramo s njime o toj zanimljivoj inicijativi, ali i o glavnim porukama same Enciklike koja je od izuzetnog značaja za formiranje katoličkog pogleda na probleme današnjice.

Koja je glavna ideja iza projekta CRO Laudato si’?

Glavna ideja projekta je jednostavna: odgovoriti na Papin apel da se svi uključimo u dijalog o krizi čovjeka iz koje proizlazi i kriza okoliša. Sve je krenulo kad sam se 2018. godine iza jedne tribine na Svetom Duhu susreo s fra Vladimirovim Vidovićem, nacionalnim duhovnim asistentom Franjevačkog svjetovnog reda (FSR). Govorio sam mu o enciklici Laudato si’, i objasnio kako je to zapravo franjevačka stvar. Projekt mu se svidio i tako smo krenuli u realizaciju. Ja sam sa svojim timom napisao projekt koji je Hrvatsko katoličko sveučilište odobrilo, a prihvatilo ga je i vodstvo FSR-a i Franjevačke mladeži, čime smo svi zapravo vidjeli kako nam je svima stalo do implementacije poruka iz Enciklike. To je bila pripremna faza. Službeni početak projekta bio je 10. prosinca 2019. godine, a završava s Međunarodnom znanstvenom konferencijom koja se održava 27. i 28. studenog ove godine.

Provedena je prva od šest projektnih aktivnosti koja je bila vezana uz neradnu nedjelju. Kako ste se odlučili baš za tu temu na temelju enciklike koju mnogi nazivaju ekološkom?

Ono što prije svega treba istaknuti jest da je ova Enciklika dio Socijalnog nauka Katoličke Crkve i pruža vjernicima alate kako primijeniti Socijalni nauk, odnosno kršćanska načela u praktičnom životu. Ona nije u prvom redu ekološka enciklika, iako se slikovito može i tako zvati, jer je se samo prvo od šest poglavlja bavi usko ekološkim problemima. Zato je i sam Papa, nakon što je vidio da mnogi tumače kako je riječ o jednoj isključivo ekološkoj enciklici u nekoliko navrata demantirao takvo tumačenje. Ono što je također važno reći da u dijelu u kojem se bavi ekologijom, ima svoj znanstveni legitimitet. Iako, kao što je i logično za papinsko pismo, nema obilan pregled znanstvene literature, iznesene činjenice počivaju na prilozima znanstvenika okupljenih oko dvije papinske akademije. Riječ je o Papinskoj akademiji znanosti i Papinskoj akademiji društvenih znanosti. Zbog tog razloga je Enciklika vrlo dobro odjeknula i u akademskom svijetu, i većina znanstvenika nije imala prigovora što se tiče znanstvenog dijela.

Kao što sam rekao, Enciklika je u prvom redu socijalna, iz čega proizlazi da je u pozadini  antropološko pitanje. U tom smislu je vezana uz dostojanstvo ljudske osobe, njegove uvjete rada, života i tako dalje. Zato smo izabrali da naša prva projektna aktivnost bude promicanje neradne nedjelje. Papa je u Enciklici više puta rekao da se ne može baviti ekološkim problemima, a istovremeno zatirati prava čovjeka, ljudsko dostojanstvo, pravo na život itd. Zato smo odlučili poticati članove FSR-a, Frame i sve koji su se htjeli uključiti u projekt da jednostavno poštuju neradnu nedjelju u smislu da ne kupuju nedjeljom te da radije posvete vrijeme svojim obiteljima, da pomognu nekome, učine dobro djelo u vidu evanđeoskog caritasa.

Kakav je bio odaziv?

Kako bismo provjerili u kojoj je mjeri taj naš poziv zaživio, napravili smo četiri kratka anketna upitnika. Svaki se provodio četiri dana. S njima smo završili prvog veljače. U prosjeku na svaki anketni upitnik smo dobili oko 350 odgovora što je, rekao bih, sasvim solidno, s obzirom na to da se upitnik mogao ispunjavati samo nekoliko dana i da je bilo božićno razdoblje. Sada slijedi analiza tih rezultata.

Imate li prve rezultate?

Nemamo još, jer se ispunjavalo donedavno. Znamo samo da značajan broj ljudi koji je ispunio upitnik nisu članovi FSR-a ili Frame, tako da nam je drago da je i njima bilo zanimljivo uključiti se, prvenstveno putem društvenih mreža.

U opisu projekta piše kako želite “promicati neraskidivu vezu između Boga čovjeka i svijeta te poštivanja ljudskog dostojanstva svake osobe, što je neodvojivo povezno s poštivanjem svijeta u kojem živimo i s brigom za okoliš”? Možete li nam malo reći o toj povezanosti jer se ponekad želi stvoriti dojam da je briga za okoliš pitanje nepovezano s odnosom s Bogom.

Papa u Laudato si’ daje jednu biblijsku pozadinu na čijim je prvim stranicama navedeno da je čovjek sačinjene od tri odnosa: odnosa prema drugim ljudima, odnos prema Bogu i odnosa prema svijetu u kojem živi. To su tri čovjekove temeljne relacije. Ako je jedna od tih relacija u neravnoteži, istovremeno i druge relacije slabe. U tom smislu, kada govorimo o onome što se naziva ekološkim grijesima, trebamo biti svjesni da su oni rezultat i naših loših odnosa prema drugim ljudima i prema Bogu. Dakle, ekološka kriza je duboka kriza čovjeka, i to je jedna od poruka Knjige Postanka. Ne možemo se baviti ekološkim pitanjima a da se istovremeno ne pitamo o odnosu prema čovjeku i Bogu. Za takvo nam tumačenje papa Franjo daje najviši legitimitet s obzirom na to da je za govor o tome odabrao encikliku, što znači da bi važnija od toga bila samo dogmatska izjava. Dakle, u Katoličkoj Crkvi bavljenje ekološkim pitanjima je bavljenje pitanjima vjere jer je odnos prema okolišu povezan s odnosom s drugim čovjekom i Bogom.

Ako je tome tako, zašto onda, kako Papa kaže, “neki zauzeti i molitvi predani kršćani, pod izlikom realizma i pragmatizma, često ismijavaju izraze zabrinutosti za okoliš”. Čemu to ismijavanje pred brigom za okoliš?

Postoji više vrsta razloga koji dovode do takvog stava. Neki su teološki, neki su politički, a neki društveni. Teološki razlog je što se u katoličkoj teologiji, o čemu je i Papa govorio, razvila čitava povijest pogrešne hermeneutike prvog i drugog poglavlja Knjige Postanka koja je tumačila kako je čovjek apsolutni gospodar svega stvorenoga te da postoji bezgraničan izvor prirodnih resursa koje možemo iskorištavati kako god hoćemo. Zbog toga je kada su u drugoj polovici 20. stoljeća mjerenja pokazala da nakon industrijske revolucije čovjek utječe na klimatske promjene, Katolička Crkva bila jedna od prvih na meti kritika jer je u svojoj teologiji govorila da je čovjek apsolutni gospodar. Franjo odbacuje takvu hermeneutičku tradiciju o čovjekovu apsolutnom gospodstvu i na temelju Biblije tumači kako je čovjek pozvan da se brine za svijet, a ne da ga iskorištava.

Drugi razlog skeptičnosti pojedinih katolika prema ekološkom pitanju bio bi politički, budući da su u Europi, pa i kod nas u Hrvatskoj, pitanja okoliša vezana uz određene “zelene” stranke, koje, istovremeno, prema stavu brojnih katolika, zagovaraju neka načela koja su suprotna načelima Katoličke Crkve.

Treći razlog je neko pseudo mišljenje da je ekološko pitanje prilika brojnima za izgradnju karijera, za bogaćenje, za dobivanje projekata i tome slično.

Jedna od posebnosti ove enciklike jest da je Papa ne upućuje u prvom redu biskupima, nego svim ljudima. Možemo li reći da Franjo koristi encikliku kao svojevrstan oblik evangelizacije preko jednog pitanja koje bi svima trebalo biti blisko?

Mislim da možemo, pogotovo zato što je prvi nacrt enciklike napisao kardinal Turkson koji je uključen u pitanja nove evangelizacije, tako da se i Laudato si’ može promatrati kao dio projekta nove evangelizacije. Taj se projekt u ovoj enciklici širi na sve ljude koji su zainteresirani, otvoren je za sve. Baš zbog toga što su nam znanstvenici pokazali da smo mi sada već više godina pred svojevrsnim zidom te da ovim stilom života stanovnici razvijenih zemalja neće moći dalje, postoji globalno zajedništvo oko ovog problema.

Jedna od stvari oko koje bi trebalo postojati zajedništvo jest i pravo čovjeka na pristup vodi. Što se ne sviđa svima, pogotovo onima koji tvrde da postoje samo negativna prava, dok pozitivna prava poput spomenutog prava na vodu drže samo lijepim željama. Papa vrlo jasno govori kako to pravo postoji.

Što se tiče prava na vodu riječ je o temeljnom pravu na život, nečemu naravnom što bismo svi trebali imati. U tom smislu i papa Benedikt XVI. i papa Franjo govore kako su izvori vode opće dobro. Voda je opće dobro i time se zadovoljava uvjet da svi imamo pravo na nju. Ona, zbog toga, ne bi trebala postati ni javno dobro jer tada država može u svakom trenutku dati da se ona privatizira.

Ono što bih istaknuo je da opće pravo na vodu i izvore pitke vode proizlazi iz ideje sveopćeg zajedništva svega stvorenja. Dopustite da pojasnim odakle dolazi ta ideja. Ako se gleda iz perspektive Augustinova razlikovanja nebeskog i zemaljskog grada ili kraljevstva, mi smo stanovnici zemaljskog grada, ali već sada kroz sakramente participiramo u nebeskom gradu. Dakle, oni koji su vjernici, već sada na neki način pokušavaju živjeti kraljevstvo nebesko, u kojem je su sva stvorenja otkupljena. To je ono što je prepoznao sveti Franjo. Zato on je on govorio da je sunce brat, a smrt sestrica, zato što je on živio ono što ga očekuje nakon smrti, odnosno nakon prijelaza. Kad se tako živi onda se može prepoznati da smo svi braća i sestre s određenim temeljnim pravima.

Unatoč svim pozivanjima pape Franje na nauk svojih prethodnika i cijele Crkve, neki, pa i u ovoj enciklici, pokušavaju pronaći lomove u odnosu na ono što su raniji pape govorili. Jesu li i prijašnje pape govorili o ekološkim pitanjima?

Naravno, imamo velik broj izjava, dokumenata, sporazuma, poticaja, o ekološkim pitanjima i problemima kako pape Ivana Pavla II. koji govori o humanoj ekologiji i poziva na ekološko obraćenje, tako i Benedikta XVI. kojeg su u medijima proglasili “zelenim papom” zato što je u Vatikan potaknuo uvođenje solarnih panela i počeo se voziti hibridnim automobilom. Čak se od njega očekivalo da će izdati jednu ovakvu encikliku. Dakle, to Crkvi nije apsolutno ništa strano. Ono gdje se može govoriti o svojevrsnom “lomu” je više na mentalnoj razini. Dobili smo jednog papu iz Južne Amerike čiji mentalni sklop nije ono na što smo mi Europljani u svom mentalnom sklopu naviknuli, tu se događa “lom”. Ali rekao bih da to sve pomaže izgradnji Crkve, pogotovo nakon Drugoga vatikanskog koncila nakon kojeg se Crkva, rekao bih, deromanizira. Crkva je Crkva i u Africi i na Karibima, baš kao i u Južnoj Americi. Dakle u tom smislu se može govoriti o “lomu”, ali više u mentalnom smislu kada gledamo Papu kojem je normalno nešto što nama nije tako uobičajeno.

Ivan Pavao II. je govorio o kulturi života i kulturi smrti, Benedikt o diktaturi relativizma, papa Franjo često, u enciklici i drugdje, govori o “kulturi odbacivanja”; koje su njezine temeljne crte?

O kulturi odbacivanja Papa govori u dva konteksta, jedan je ekološki, gdje ističe da smo strahovito uronjeni u konzumeristički stil života. Kada govori konzumeristički mislim da tada namjerno izbjegava riječ kapitalistički jer se Crkva ne izjašnjava o pitanju određenih modela i ustroja država, ali to je neka indirektna kritika, rekao bih, ne samog kapitalizma nego jedne vrste neobuzdanog kapitalizma. On se tu referira na praktično odbacivanje u našoj svakodnevici gdje koristimo razne predmete koje lako odbacimo. To je jedna razina. Druga je razina da i u kulturi sve što nam ne koristi također odbacujemo. Tako često za bolest nema mjesta, za smrt nema mjesta, govor o njima se zataškava. Gleda se kako naše stare i nemoćne što prije udaljiti iz redovnog života.

Kako se othrvati tom konzumerističkom načinu života, a da ne budemo, barem djelomično, isključeni iz društva? Za starije je lako, ali pritisak je puno veći na mlađe generacije, koji mogu biti isključeni iz razgovora ako ne prate sve trendove.

Papa jednostavno kaže da trebamo razvijati novi stil života. Razvijati nove navike kojima će se konzumerizam nadići. U središtu crkvenog govora o tome je i neradna nedjelja. To je vrhunac konzumerizma koji postoji kod nas, što si i sami uvijek trebamo posvješćivati. Toliko smo opijeni konzumerističkim stilom života da nismo ni svjesni da radnica nije sa svojom obitelji jer mi nedjeljom idemo u trgovinu ili pekarnicu.

Zato mi je drago što je naš prvi dio projekta Laudato si’ upravo neradna nedjelja jer je to središte u kojem se kršćani lome. Ako nemamo taj dan u tjednu za obnavljanje odnosa, kao što je to šabat u Starom zavjetu, onda smo zapravo neprestano 24/7 u jednoj opijenosti koja ne vodi ničemu.

No koliku promjenu pojedinci mogu donijeti? Papa piše kako se s jedne strane logika tržišta neće pobrinuti za pitanja okoliša, dok s druge strane pitanja zaštite okoliša zbog trajanja izlaze izvan okvira mandata jedne vlade, te stoga ni politika nije pretjerano zainteresirana da ih rješava. Što mogu obični građani?

Ovo sad zvuči kao da ne možemo ništa (smijeh), no evo gdje ja vidim da papa Franjo pogađa u bit što se ovog tiče. On stavlja naglasak na nove generacije. Mlađe generacije trebaju preuzeti od onih članova starije generacije koji su o tome pitanju osviješteni alate kako da prevladaju konzumerističku paradigmu. To je očito i u njegovu dokument Christus vivt i s ostalim stvarima koje radi. U fokusu su, dakle, mladi. Ako ti mladi vide da postoje neke alternative i tržišnoj ekonomiji, i što se tiče brige za okoliš, i po pitanju konzumerizma, oni sutra mogu voditi našu državu, Europsku uniju i druge zemlje na bolji način. Papi su mladi jako važni i zato mi je drago što je s nama u projektu CRO Laudato si’ uključena i Franjevačka mladež te što zajedno s njima rastemo u tom pogledu.

Ovdje bih dodao i kako papa Franjo ove godine organizira veliki susret u Asizu pod nazivom Economy of Francesco na kojem će se okupiti mladi iz cijelog svijeta, koji se bave ekonomijom i NGO sektorom. Cilj je skupa predstaviti alternative sadašnjem sustavu. Krajem 19. st. i početkom 20 st. prevladao je model tržišne ekonomije koji je jedan od modela, ali nije jedini. Mi imamo već čitavu tradiciju, primjerice, talijanske ekonomske škole koja pokazuje da postoje drugačiji tržišni modeli. To je potvrdio i Socijalni nauk Crkve. U enciklici Caritas in Veritate papa Benedikt propagira i ekonomiju zajedništva, ono što je radila Chiara Lubich, ono što rade fokolarini.

Jedna od riječi koju Papa voli jest cjelovitost, u tom smislu se negativno osvrće na ‘tehno-ekonomsku paradigmu’. Koje zamke Franjo vidi u takvom pristupu svjetskim problemima?

Papa u enciklici kritizira tehnološku paradigmu. Naime, u onom trenutku kada jedna znanost ili jedna dimenzija ljudskog života pokušava obuhvatiti sve dimenzije kao što je to tehnika u tehnološkoj paradigmi, to postaje, osim što je nemoguće, i štetno. Možemo reći da je u istom smislu upućena kritika onima koji tvrde da nam ekonomija može dati cjelovito rješenje. Papa naglašava da je su ekonomija, ekologija i siromaštvo nerazdvojivo povezani. Neki kažu da kapitalizam sam može riješiti naše probleme. Istina, on jest izbavio mnoge ljude iz siromaštva, ali pitanje je pod koju cijenu je to napravljeno. Cijenu su u mnogim siromašnim zemljama plaćala djeca koja su morala raditi u tko zna kakvim uvjetima, obitelji koje nisu normalno živjele, kao što i danas ne žive normalno. Također, tvrtke su u siromašnijim zemljama ispuštale velika zagađenja, uništavale šume i tako dalje. U svemu tome je pitanje je li učinjena veća šteta ili dobrobit. Tako da nisu tu stvari tako čiste.

Ono na čemu je tu naglasak jest da se u sve pore ljudskog života treba unijeti ljudski element, unijeti vrednote. Onda nećemo imati gramzljivost, pohlepu i iskorištavanje radnika. To ne znači isključivanje profita, o tome se govori i u ekonomskim teorijama koje sam ranije spomenuo. Uspješan poduzetnik može biti i katolik koji promiče vrednote. Koji neće promatrati drugoga koji se bavi istim poslom kao konkurenciju nego kao poticaj. To i danas svjedoče tvrtke koje djeluju na načelima ekonomije zajedništva. I u Hrvatskoj postoji jedna takva čije je središte u Križevcima, a imamo i ekonomiste na Ekonomskom fakultetu i u Osijeku i u Zagrebu koji tvrde da su takvi modeli mogući. I na kraju, je li ova povećana ekološka svijest koja se danas javlja ujedno i neki latentni pokušaj ljudi da tragaju za Stvoriteljem, je li to svojevrstan vapaj za Bogom?

Složio bih se da jest, samo treba paziti da ljudi koji nisu vjernici ne smatraju da ih protiv volje ‘pokrštavamo’. Primjerice, kad je Karl Rahner govorio o anonimnim kršćanima, on je objašnjavao kako unutar teologije tumačiti odnose s onima koji nisu kršćani te je u tom smislu koristio taj izraz, ali ne da bi se njime izravno obraćao nekršćanima. Tako i ovo: to je nešto što mi unutar Crkve možemo prepoznati kao vapaj za Bogom, prepoznavanje da idemo krivo, ali nećemo svakome tko se bavi tim problemom reći “Evo vidiš, ti sad težiš Bogu”. To može biti naša primjedba, ali poštujući dijalog s drugima i njihovu slobodu. U svakom slučaju, slažem se da se u povećanoj ekološkoj osviještenosti može prepoznati vapaj koji, što god da mi radili, ne možemo izbaciti iz ljudi. Kakav god da bio sustav, gdje god da ljudi živjeli, ta potreba za svetim će uvijek negdje isplivati na površinu.

Suradnja s vjernicima iz Crne Gore

Vjernici Crne Gore samoinicijativno su izrazili želju da se priključe projektu, i on se sada odvija preko Caritasa Crne Gore. Ideju je prihvatio i odobrio barski nadbiskup Rrok Gjonlleshaj koji je istovremeno apostolski administrator Kotorske biskupije budući da je biskupsko mjesto nakon umirovljenja kotorskog biskupa upražnjeno. Kako u Crnoj Gori već postoji zakon o neradnoj nedjelji, oni su projekt malo prilagodili tako da su nadbiskup Gjonlleshaj i drugi koji su se uključili odlučili nedjelju iskoristiti za posjet starijima i bolesnima. Zanimljivo je u kontekstu govora o Laudato si’ istaknuti da je Crna Gora još 90-ih godina usvojila deklaraciju u kojoj se ističe da je Crna Gora ekološka država. Dakako, otvoreni smo ako se još bilo tko drugi želi priključiti našem projektu.

Ivo Džeba | Bitno.net

Foto: Hrvatsko katoličko sveučilište