Izložba »Teodorine ikone« iz ciklusa radova u kolažu nagrađivane autorice Mirjane Nikolić obogatila je zagrebački advent duhovnom, ekumenskom i međureligijskom dimenzijom, a postavljena je u Napretkovu kulturnom centru u Zagrebu. Povodom te međunarodne izložbe koja nastoji pridonijeti pomirenju i jedinstvu kršćana, posvećenoj svim promicateljima jedinstva kršćana u pomirenju i komplementarnoj različitosti jedne svete katoličke i apostolske Crkve, razgovarali smo s umjetnicom Nikolić o nazivu izložbe, ikonama, nadahnuću, tehnici izrade slika…

Poručila je i sljedeće: »Ikona kao tajanstvena snaga Božje milosti budi u meni poniznost. Njome se iskazuje čast svetcu, ali se i kroz njegovu duhovnu perspektivu promatra vlastiti život, unutrašnji i vanjski rast, otvaranje horizontu božanskoga i onoga što čovjek rijetko pribrano može čuti, osjetiti, naslutiti i dokučiti svojim osjetilima te dotaknuti otkucajima ranjivoga ljudskoga srca u gradskoj užurbanosti.

Ikona je za moje razumijevanje stvar srca i dubokoga, intimnoga odnosa na relaciji Bog – čovjek, čovjek – Bog. Smatram da se u tom nesvakidašnjem odnosu očitava prijateljska ljubav Stvoritelja i stvorenoga.«

Protumačila je i da se u duhovnoj prirodi ikone neupitno reflektira i čovjekova unutarnja potreba da se preko nje svakodnevno iskupljuje za svoje slabosti, da se ponovno trudi uzdići i suočiti se sa svojim teškim iskušenjima, mukama i porivima. »Duhovni put ikone prilika je da se svijet spasi po milosti Božjoj«, istaknula je sugovornica.

Nakon završene gimnazije u Pančevu u Republici Srbiji diplomirala je na Visokoj školi strukovnih studija na Odsjeku za dizajn. Upisala je specijalistički studij na istoj ustanovi te je stekla zvanje strukovnoga inženjera menadžmenta specijalista, a zatim je na studijskom programu Crkvene umjetnosti na modulu mozaik na Akademiji SPC-a za umjetnost i konzervaciju stekla zvanje master likovni umjetnik. Izlagala je na 21 samostalnoj izložbi i 14 kolektivnih, u SAD-u, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U izdanju Moskovske patrijaršije Ruske pravoslavne Crkve u katalogu »Kršćanska umjetnost 2018.« objavljene su njezine ikone u kolažu, a 2019. ikone u mozaiku.

Kriteriji prema kojima se umjetnica vodi pri odabiru ikona plod su, rekla je, njezinih mnogobrojnih konzultacija i promišljanja. Ideja »Teodorinih ikona« zamišljena je kao ideja ljubavi, a gledajući golem trud koji se ulaže u ujedinjenje današnjih kršćanskih Crkava, približavanje stoljećima udaljenih otoka, osjetila je potrebu da dade svoj ekumenski doprinos, o čemu je rekla: »Osjetila sam koliko je veliko srce kršćanstva, prema Ivanovoj teologiji jedinstvo u različitosti. Razlog zbog kojega se ovaj ciklus radova u kolažu naziva »Teodorine ikone« jest neizmjeran doprinos te vladarice, koji dolazi do izražaja u trajnom prekidu ikonoklastičkih proganjanja, osveta i ratova tijekom prve polovice 9. st. Od tada se ikone i ikonografija neometano razvijaju.«

Pojasnila je da je za vrijeme carice Teodore uspostavljeno ikonopoštovanje 843. godine, »u čast čega je uveden crkveni praznik Trijumf pravoslavlja, koji se slavi druge nedjelje velikoga posta«. O motivu izložbe i tehnici izrade ikona rekla je: »Lajtmotiv ove izložbe je misao bl. Carla Acutisa: Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.

Carlo je htio umrijeti kao izvornik, a za njega je to značilo ostati blizu Isusu u svemu što je radio. Crkva propovijeda da je svaki čovjek pozvan da postane svet, a na nama je, prema riječima bl. Carla, provesti u djelo plan o svetosti te odgovoriti na Božji poziv.«

Rekla je ponešto i o tehnici: »Kolaž je slikarska tehnika koja se koristi lijepljenjem raznih materijala na podlogu. Prvi kolaži nastali su u kubističkom slikarstvu. Blagim bojama svemira nastojala sam približiti i predstaviti sveto i lijepo, blisko i nedokučivo, upotrebom suvremenih materijala i u okviru kanona. Ova je izložba prvi put u povijesti kršćanske ikonografije, ali i likovnoga stvaralaštva, prikazana u tehnici kolaž. Riječ je o dizajniranju mozaika u kolažnoj tehnici na temu kršćanske ikonografije. Obuhvaćene su crkvene zajednice: armenska, antiohijska, kretska, ruska, ukrajinska, irska, koptska, bizantska, rumunjska, bugarska, makedonska, crnogorska, poljska, bjeloruska, kineska i srpska. Gledajući ikone, sjećamo se pobožnoga života onih koji su predstavljeni na njima. To nas pobuđuje da se ugledamo na njih i da postanemo ikone iz kojih će zračiti ljubav prema Bogu i svakomu čovjeku.«

Koliko su vjera i ikone obilježile njezino umjetničko stvaralaštvo i životni put opisuje autoričina poruka čitateljima: »Poruke ikona svetaca Biblije moj su najvjerniji putokaz, svjetionik prema odabiru onoga što treba prikazati. Ne smijem zaboraviti odrastanje u vjeri svojih predaka, roditelja, bake i djeda, koje je ostavilo dubok trag u mojoj djevojačkoj duši i srcu. Stoga uvijek nosim križ, utisnut u srcu, ali i na lančiću oko vrata, jer je to jedna od najvećih vrijednosti i baština našega doba, a to će uvijek i ostati. Tako ikona progovara u mojoj skromnoj šutnji. Trudim se odazvati se tomu blagoslovljenomu govoru vjere, nade i ljubavi koliko god i gdje god mogu. Nadam se da sam uspjela prenijeti poruku posvećenoga nasljedstva u životu Krista i evanđelja mira.«

O izložbi su na otvorenju početkom prosinca govorili vladika križevački Milan Stipić, član Uprave NKC-a Goran Štrbac, dopredsjednica Centra Vanda Babić, fotograf Dražen Zetić, bogoslov Vladimir Zastavni i umjetnica. Glazbeni okvir dao je zbor Grkokatoličkoga sjemeništa sa zagrebačkoga Gornjega grada.

Tekst i foto: glas-koncila.hr