Iz pariske knjige umrlih
Ovu bi priču, na Kišov način, trebalo otvoriti dokumentom koji bi mogao glasiti ovako: "Na trećoj sjednici žirija za dodjelu Njegoševe nagrade, kojoj je predsjedavao akademik... donijeta je odluka da se za najbolju objavljenu knjigu u protekle tri godine proglasi knjiga Desanke Maksimović itd. itd." Da sam to uradio sad bih znao i ime akademika koji je predsjedavao, dan, mjesec i godinu donošenja odluke, članove žirija, nagrađenu knjigu, njenu neoborivost i još mnogo toga. Ali, u dokumentima i novinskim izvještajima, nema jednog detalja bez kojeg bi ova priča bila besmislena. Uostalom, svoj iskaz smatram najboljim dokumentom jer sam toj Sjednici prisustvovao na molbu jedne beogradske redakcije.
Poslije glasanja jedan član žirija, naravno crnogorski, ustajući s olakšanjem je zaključio: "Dobro je što smo donijeli ovakvu odluku - Desanka je s nogama u grobu, a Kiš je još uvijek mlad i ima vremena za nagradu." Imao je taj pisac tako prodoran glas da je potpuno nadvladao žamor u maloj Sali cetinjske opštine. Uostalom, intonirao ga je dovoljno jako da ga svi čuju. U nedostatku valjanog opravdanja za donijetu odluku, taj humanitarni razlog pokosio je sve rezone. I sa njima samu Njegoševu nagradu, čije se dodjeljivanje zadugo potom svodilo na obično provincijsko mrcvarenje.
Slučaj okolnosti, ili sudbina, kako bi Kiš rekao slomili su i tu slamku spasa časti svih koji su tog popodneva bili protiv svoje savjesti.
Danilo je ubrzo potom obolio od raka pluća, a poslije nekoliko godina umro u Parizu. Desanka Maksimović je učvrstila svoj starački hod, nastavila da piše, putuje, konferiše, kako joj je pisao Zogović, čak i da u Godinama raspleta pozdravi "mesijanski" dolazak Slobodana Miloševića.
A što je sa humanitarcima iz žirija ? Onog ubjedljivog glasa sjetio sam na aerodromu Ćilipi, gdje sam sa Danilovim bratom od ujaka Brankom Dragićevićem bio da ga ispratimo za Pariz. Stigli smo u posljednji trenutak, jer su putnici već bili pozvani za ulazak u avion. Danilo se vratio na kratko i pri šanku nam gotovo sintetičkim glasom rekao: "Idem u Pariz da umrem." Bio je siguran. Majstor sumnje kao vrhunskog principa u stvaralaštvu ničim nam nije davao nadu da griješi u svojoj procjeni. Ostavio sam ih nasamo, bez želje da čujem njegovu testamentnu poruku. Dva mjeseca poslije, Kiš je umro.
Ova dva detalja su najbolja potvrda njegove tvrdnje iz jednog intervjua (1978) gdje kaže: "I, ako se ne varam, mislim da je celokupna moderna književnost, od Flobera na ovamo, zasnovana upravo na tom saznanju: da je stvarnost fantastičnija od svake fantazije."
Na koncu, ona testamentna poruka ovog književnog patricija, koju nijesam čuo na Ćilipima, njegovim riječima mogla bi glasiti: "nije se kladio na trenutak nego na vječnost".
* * *
Za prvi Cetinjski bijenale likovnih umjetnosti na Cetinju 1991. godine, Dado Đurić je napravio Omaž Danilu Kišu o kojem sam u svojstvu komesara zapisao: Bio je to jedan objektno-asamblažni organizam. Dado je počeo sa dva masivna sasušena stable topola na zelenom rubu Vladičine bašte. Okitio ih je „cvijećem civilizacije" otpadom sa ulica svake gradske periferije, što je u otvorenom prostoru djelovalo kao slučajni nanos objekata. Ta ostavština urbanog života bio je pogled s druge strane na njegov ogoljeli izgled, poput vizura koje su definisali Emil Sioranil i Anri Mišo, ali preko ubijenih zmija i ptica, igračaka Dadovog djetinjstva, stvarni povratak onome što je „bilo a nije prošlo". Intervenisao je samo mjestimično, u cilju efektnije prezentacije materijala, crnim i crvenim.
Poslije demontaže i prebacivanja skulpture u prostor ateljea, umjetnik je raznovrsnom otpadu dodao nekoliko sobnih vrata iz rodne kuće, na kojima je fiksirao đačke akvarele sa likovima svojih prijatelja i jedan stari frižider. Način na koji je Dado sjedinio sve elemente ove objektno-asamblažne cjeline, u kojoj su svi eksponati upućeni jedan na drugog bez obzira što naizgled djeluju samostalno, pokazivali su da se umjetnik ovdje iskazao svom svojom snagom i upečatljivim izrazom što na najbolji način ukazuje na neiscrpnost i mnogostrukost umjetničkog izražavanja.
I Dado je umro u Parizu od iste bolesti, a onda se vratio Crnoj Gori.
Tako ih je povezala i matična knjiga umrlih.
Cetinje, 18. Avgust 2015.