Premijera dokumentiranog filma „Plava gajeta  i  sivi beton“ , autora i redatelja Vladimira Perovića održat će se u Velikoj dvorani tivatskog Centra za kulturu s početkom u 19 sati.

Nakon godinu i pol dana završen je dokumentirani film  „Plava gajeta i  sivi beton“. Film je, vlastitim sredstvima, Centar za kulturu Tivat, a scenarista i redatelj je Vladimir Perović.

Ovo je četvrta uspješna suradnja između Centra za kulturu i Vladimira Perovića. Krenulo je filmom „Ribar Đorđe razgoni mrak“, uslijedio je „Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota“, nastavilo se filmom „Život je“.

Film „Plava gajeta i svi beton“  je nastao na inicijativu tadašnje direktorice  Milene Radojević i tadašnjeg urednika programa Nevena Staničića.

Radilo se s onoliko sredstava koliko je bilo dostupno. U 2014. godini CZK je mogao da pokrije samo neposredno snimanje, pa je montaža i postprodukcija čekala do momenta kad se osiguraju sredstva. Onda su određeni tehnički problemi odložili premijeru prvobitno predviđenu za ovo ljeto. I evo konačno i dugo očekivane „Plave gajete“.

Film govori i na konkretnoj i na simboličnoj ravni. Konkretno, junakinja filma je Vjera Raičković, iz Krtola, žena koja se već preko trideset godina bavi samo jednim poslom: ribanjem. Riba na puno lijepih starinskih načina, tako da je film u izvjesnom smislu i mali izlog određenih ribarskih metoda.

Ali u to njeno starinsko, vječno, uselilo je, kao i u mnogo što, novo doba. Novo doba, nove, navike, novi materijali, nov odnos prema gradnji, prostoru, ambijentu. Nekadašnje ponte sad su zabetonirani bunkeri, morem krstare gliseri, skuteri, jahte i kruzeri. I u samom moru nešto se izmijenilo, ništa više nije isto kao prije. Ulov je vidno opao. A ulov i ribanje znače život. U smislu privređivanja, ali možda i više u psihološkom smislu vječne vezanosti i predanosti moru.

I kroz sve to plovi, tiho klizi preko sto godina stara plava gajeta, divna starinska ribarska barka. Klizi kao simbol jednog vremena, jedne predanosti, jedne ljepote, i jedne karmončne uklopljenosti u bokeško more.

A beton, beton ovdje postaje zajednički imenitelj, ili simbol, za sve te nepodopštine oko nje. Hoće li ribe biti i sutra!? Kakav će život biti sutra...!?

No, ribar jednom – ribar uvijek. Vjera se ne predaje: „Dokle god budem mogla da uđem u barku, ja ne odustajem... Barka, moja gajeta, je meni život. Život, život život!...“

Snimatelj filma je Dragan Pejić, dizajnerica zvuka Dora Filipović, a montažer, stari suradnik i Perovića i CZK-a, Aleksandar Uhrin.