U Velikoj sali Centra za kulturu Tivat, danas u 20 sati bit će odigrana kazališna predstava “Nobelovci” nikšićkog kazališta Nikšić. Predstavu je režirao Goran Bulajić, po tekstu Obrada Nenezića.
Scenograf: Anka Gardašević
Kostimograf: Jelena Đukanović
Glazba: Rajko Kadović
Uloge:
Mihajlo Mijčić- Jovan Krivokapić
Koka Mijčić- Ana Vučković
Mato Mijčić- Emir Ćatović
Margit- Gordana Mićunović
Van Nistelvan, Mili- Petar Novaković
Riječ autora:
“NOBELOVCI” je možda najfuturističkiji tekst u Crnoj Gori. Nekad su to za njega govorili i na Sterijinom pozorju prilikom javnog čitanja, i Pregleju na glas u Ljubljani i u Novoj balkanskoj drami. Doduše, to je bilo prije 6-7 godina kada je preveden na engleski i slovenački a objavljen u Sloveniji, Americi i Srbiji. Ali, to nije bilo dovoljno da se nametne u Crnoj Gori, koja i nema prepoznatljivu komediografiju, osim stereotipnu koja je na granici vica i treša, od koje se ježi svaki iole normalan pozorišni gledalac. Uporno imam osjećaj da ljudi koji primaju platu od poreskih obaveznika da čuvaju i njeguju crnogorsku dramaturgiju boje komedije, jer htjeli ili ne samim svojim postupcima ignorisanja crnogorske komedije postaju njeni omiljeni motivi. Ali brod od papira nikad nije otplovio dalje od dna. I takvi ljudi će biti prošlost, a evo jedan dramski tekst, komedija koju ja zovem duhovita drama, ipak je oplovio svijet prije nego je stao na crnogorske pozorišne daske. Vjerujem čvrsto, jer mlada glumačka ekipa, predvođena iskusnim kormilarom Goranom Bulajićem ima potrebnu energiju da ovu priču približi našem gledaocu, I urbanom i ruralnom. Ovo je priča u kojoj se gube granice ruralnog i urbanog, zato je smještena u Amsterdamu. Takođe, postdramski rediteljev pristup me jako raduje, jer me iznenadio sa tim, a i dao mojem tekstu još jednu modernu dimenziju više. Riječ robot je izmišljena za potrebe jednog dramskog teksta, izmislio je izvanredni gospodin Čapek, koji je bio pisac a ne naučnik. Imajući to u vidu oduvijek sam maštao da se bavim naučnom fantastikom, ali ja nijesam bio talentovan da budem naučnik, ali mi je ostala mašta za utjehu. Takođe, istina je da se naučničko dostignuće mog Mićka Mijčića koje sam izmaštao prije desetak godina,a što je objavljeno već na više jezika, vještačka koža koja reaguje na elektične impulse potpuno se podudara sa otkrićem srpskog naučnika dr Raspopovića, tvorca bioničke ruke… Mislim da je istina da mi umjetnici iskonski osjećamo neke stvari. Kao Žil Vern, kao svi veliki umjetnici od čijih mrvica ja živim, stvaram i egzistiram”.
Obrad Nenezić, dramaturg
„Nobelovci“ su istinski pozorišni izazov, priča koja se ekplicitno (u postmodernističkom smislu) bavi ovdašnjim savremenim životom i ironiziranjem „tradicionalnih vrijednosti“. Bez psihologiziranja pisac nam je ponudio stanja, proces urušavanja elementarnih individualnih vrijednosti. Ovu „duhovitu dramu“ smo oblikovali stabilnim kolektivnim odnosom, sa sviješću da se najteža dijagnoza u teatru uspostavlja kroz humor i „preigravanje“ kao kontrapunkt. Artikulisana energija izuzetno mladog glumačkog ansambla i ukupna likovnost redukovane scene omogućila nam veliko zadovoljstvo igre i iskrenu potrebu da sa publikom podijelimo radost pozorišnog traganja”.
Goran Bulajić, redatelj