Hrvatsko građansko društvo Crne Gore organizira promociju sabranih djela hrvatskog pjesnika iz Boke kotorske, Viktora Vide u nakladi Dore Krupićeve i Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 iz Zagreba. Ovaj značajni kulturni događaj održat će se u kotorskoj crkvi Svetog Duha, u utorak 14. kolovoza u 21 sat. Tom prigodom govorit će mr. Maja Tabak i prof. Željko Brguljan, a u glazbenom dijelu programa nastupit će Anja Radonjić.
Viktor Vida, rođen je u Boki Kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara. Maturirao je u Podgorici, gdje je u "Slobodnoj misli" objavio svoje prve pjesme. Zatim se zajedno s roditeljima seli u Zagreb, a 1937. godine diplomira povijest južnoslavenskih književnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. 1941. godine predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Godinu dana kasnije, Viktor Vida odlazi u Italiju, a njenom kapitulacijom 1943. ostaje bez posla u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Nakon teškog razdoblja, 1946. godine ponovo se zapošljava i to na mjesto činovnika u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu.

U tom vremenu bio je čest gost u čuvenom Caffé Greco gdje je upoznao mnoge talijanske pjesnike, a zanimljivo je da su to mjesto posjećivali Krklec, Lendić, Nizeteo, Cesarić i drugi. Godine 1948. odlazi sa svojom obitelji (ženom i malim sinom) u Buenos Aires gdje je u početku životario na razne načine, osjetivši pri tom svu gorčinu emigrantskog života. Dvije godine poslije dobio je stalno namještenje skromna državna činovnika. U franjevačkom mjesečniku „Glas sv. Antuna" tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. Udrugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u „Hrvatskoj reviji". U posljednjem desetljeću svog života objavio je dvije zbirke pjesama „Svemir osobe" i „Sužanj vremena", a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. U Zagrebu 1971. izlaze Otrovne lokve, što ih je uredio Mirko Rogošić. Život daleko od domovine u njemu rađa patnju i bol, a sam Vida ovako je opisao svoju Boku: "Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari... Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike..... Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!"
Skrhan bolom Viktor Vida 25. rujna 1960. godine izvršava samoubojstvo, bacivši se pod kotače vlaka.