Čovjek je oduvijek bio i ostao nezaobilazna tema i predmet interesiranja, neiscrpan izvor inspiracije u različitim umjetničkim djelima. Ciklus fotografija koji odiše nostalgičnim zvukom, dok nam se sa platna osmjehuju bliske i poznate face, dok u susretu dalekog i prošlog sa ovim sadašnjim vremenom prepoznajemo čak i one koje nismo upoznali.
Fotograf Duško Miljanić je na ingeniozan način fotografirao čitav jedan život, ne samo ljudi, već i grada koji nestaje. Praveći portrete “poznatih” Tivćana, Duško je uspio prikazati ne samo njihove psihološke karakteristike, već i jedan ambijent, prostor, grad, period u kojem su akteri njegove izložbe djelovali. Tragajući za karakterom prikazanog lika autor uranja u njihovu unutrašnju povijest, iz koje interpretira realnost: fizičku i duhovnu te tako reprezentira osobu i čuva uspomenu na nju. Ovi portreti nisu samo puko obožavanje fizičke ljepote, naprotiv, njegovi likovi su puni života, a predstavljaju savršenu harmoniju vizualnih i duhovnih okolnosti. Međutim, ako obratimo pažnju na prošireni kadar kojim se fotograf u ovom slučaju služio, ne možemo, a ne primjetiti besprijekornost u detaljima: koji nam zapravo otkrivaju mnogo više o portretiranom. Centralni motiv na bijelom platnu je svakako čovjek: sa karakterističnim licem, odjećom, pokretom, gestom; dok u širem kadru ne možemo, a ne primjetiti ambijent, ambijent koji zapravo sugerira da je portretirani predstavnik određene društvene epohe. Služeći se jezikom simbola i metafora, Duško vizualno jasno prikazuje jednu skupinu ljudi, međusobno različitih, a nit koja ih povezuje je grad u kojem žive i stvaraju, grad njihovog vremena, koji im sve više blijedi iz sjećanja. I upravo je taj grad Duškovog vremena centralna tema, koja se ističe kroz ovu fotografsku interpretaciju.
Gledajući portrete naših sugrađana, čini nam se kao da prikazani lik na trenutak izblijedi, a u tom mangnovenju vidimo grad Tivat, onakav kakav je nekad bio: mula i mandraće, drvene barke i konope, ribare koji vade vrše iz mora, kamene primorske kuće na čijim se terasama pije bevanda u hladu koje su napravile palmine grane. Ovakve scene postoje jedino u sjećanjima, onih malo starijih, dok oni malo mlađi o tim sjećanjima saznaju samo iz priča i starih crno bijelih fotografija. Kroz fotografije koje obuhvata ciklus “Lica mog vremena”, možemo vidjeti ne samo dušu fotografiranog, već i dušu jednog grada prije nego ga je obuhvatila modernizacija te se njegova bit zagubila među modernim višekatnicama, koje su nikle zadnjih nekoliko godina. Lirski izraz prema gradu, najuspješnije je emitiran kroz osjećaj koji pruža pogled na poznate i bliske face, koje je Duško sasvim živo prenio na scenu.
Ovaj ciklus fotografija predstavlja svjedočanstvo o valovima vremena, o promjenama, o nestajanju, ali i ljudima, burama i neverama. Ove fotografije su kao produkt sjećanja i mašte; autorovog sjećanja na lica njegovog vremena, a mašte sadašnjeg promatrača koji nije pripadao tom vremenu, a kojeg se ipak nostalgično sjeća. Sadašnji estetski obrasci ne samo čovjeka i života, već i ambijenta u kojem živi, rapidno se mijenja od nekadašnjih; dok na licima njegovog vremena trepere osobne i iskrene emocije, na licima sadašnjeg vremena trepere svjetla modernog grada čiji pravi karakter tek treba da iskusimo…
Duško Miljanić, profesionalni fotograf iz Tivta, rođen je 1975. godine, a živi i radi u Podgorici. Svoje umijeće fotografije usavršio je u okviru Foto kino kluba Podgorica, pod mentorskom palicom jednog od najznačajnijih crnogorskih fotografa Voja Radonjića. Diplomirao je na Univerzitetu audiovizuelne umjetnosti ESRA, odsjek fotografija, u klasi prof. Roberta Jankuloskog. Angažiran je kao službeni fotograf više kompanija i institucija, a fotografije objavljuje u raznim publikacijama, časopisima, knjigama, monografijama i magazinima širom svijeta. Također se bavi i umjetničkom fotografijom. Inicijator je Podgoričkog Foto Salona 2006. i 2007. godine. Izlagao je na preko 70 zajedničkih izložbi u zemlji i inozemstvu, dok je prvu samostalnu izložbu imao u Pragu 2006. godine. Dobitnik je brojnih nagrada, dok su mu najznačajnije od strane FIAT-a (svjetske asocijacije umjetničkih fotografa) i Sterijine nagrade za fotografiju u kazališnoj umjetnosti. Njegov samostalni projekat “Barvale” predstavlja, ne samo umjetnički rad, već iskorak ka društveno angažiranim fotografskim projektima.
Marija Saičić