Tijekom pandemije svi smo uskraćeni za susrete s bližnjima, a ograničenja kretanja gotovo su zaustavila sva putovanja i omela mnoge naše naume. Da smo u običnoj godini, razgovor bi se s germanisticom i talijanisticom Anom Vuksanović, tajnicom Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore, vodio u Boki kotorskoj. No, susret je s prijateljima i bliskomislenicima uvijek ugodan, čak i kad se odvija u bespućima međumrežja.

1. Na početku ovoga razgovora moramo se dotaknuti epidemiološkoga stanja u Crnoj Gori, poglavito u Boki kotorskoj. Tijekom našega razgovora Tivćani su zatočeni unutar granica vlastite općine i broj je zaraženih sve veći. Kako je živjeti i raditi u tim okolnostima?

Zapravo su sve bokeljske općine i Budva trenutačno zaključane zbog poprilično ozbiljne epidemiološke situacije. Službena je brojka od trenutačno tristotinjak zaraženih u svakoj bokeljskoj općini do preko 900 zaraženih u Budvi i više nego zabrinjavajuća, a cjepiva još nema u široj uporabi.

Kako je raditi u ovim okolnostima? Kako kome, kao i uvijek, bez epidemije ili s njom.

Nas u HNV-u, koji smo se navikli raditi, biti aktivni i pokretni, ovakva ograničenja, što se posebno odnosi na zabranu okupljanja i putovanja, ne demotiviraju, jer se može pronaći neki srednji put, ali znaju  frustrirati, posebice u slučaju projekata koji su planirani prije pandemije, a još se nisu mogli ostvariti.  Nadam se da će uskoro doći, s cjepivom ili bez njega, kraj i ovoj pošasti.

Kako je živjeti u ovim okolnostima? Ograničenja su u ovome slučaju, duboko vjerujem u to, znatno manja i više stvar osobnih navika i preferencija, a ne rezultat epidemioloških mjera u cilju suzbijanja širenja koronavirusa. Osobno mi smeta što nema koncerata uživo i što ne mogu putovati jer to iznimno volim, a za ostalo...  Nije li se ljepše prošetati uz more, otići u prirodu, pročitati neku dobru knjigu ili pogledati neki dobar film i popiti kavu s ukućanima i bliskim ljudima u miru doma, nego sjediti u kafićima?  Družiti se svakako možemo jedni s drugima i mimo kafića, pa i na distanci kad se mora. Često nije naodmet biti malo više na distanci, koja može i povoljno utjecati na kvalitetu  odabira u srazu s kvantitetom. Mislim da nas je ova epidemija naučila i tomu. 

2. Vaš je životni put za hrvatske bokeljske prilike neobičan. Naime, kad su Hrvati u pitanju, Boka je uglavnom prostor iz kojega se iseljava, a Vi ste se u nju vratili. Zašto?

Mislim da Boka danas, a i unazad desetljeće i pol, nije više prostor iz kojega se iseljavaju Hrvati, nego je ishodište problema Hrvata u Boki drugi – sve veća samoasimilacija, indolentnost i nezainteresiranost za teme koje se ne tiču puke fizičke egzistencije.

U Zagreb sam otišla još početkom 1993., ponajprije zbog teške materijalne situacije i kako bih se školovala. Zagreb je za mene uvijek bio privremeno rješenje. Zahvalna sam mu na svemu što mi je pružio i omogućio u tim formativnim godinama, ali ja nikad zapravo nisam otišla iz Boke. Svake sam joj se godine vraćala fizički, a u mislima gotovo svakodnevno.

Uvijek sam znala da ću se vratiti u Boku jer za mene zasad, a obišla sam tridesetak zemalja, ne postoji kutak na planetu koji mi je više odgovara i u kojemu je način života ljepši, a da sam među svojima. Osim toga, previše mi znači i značio je uvijek, moj tivatski govor, lokalni idiom autohtonih bokeljskih Hrvata, kojim sam se i u Zagrebu kod kuće uvijek koristila. Doma sam vazda zborila po domaći.

Vratila sam se u Tivat iz osobnih razloga, ali i zato da stečenim znanjima doprinesem afirmaciji hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj i barskome kraju, gdje je autohton, i u Crnoj Gori općenito.

3. Moramo se dotaknuti i Vaše osobite povezanosti s Vukovarom. Možete li to podijeliti s našim čitateljima?

Moja majka je bila rodom Leko, podrijetlom iz Pogane Vlake (čitatelji iz Hercegovine znat će gdje je to). Njezini su roditelji, moji baba i did, kolonizirani u Plavnu, u Bačku, četrdesetih godina XX. stoljeća. Ondje je moja majka živjela kao dijete, a u Vukovaru su počeli graditi kuću krajem 70-ih godina, s tim što su išli i na rad u Njemačku, tako da sam kao dijete uvijek za praznike rado išla u Vukovar, gdje je živio i dobar dio rodbine s majčine strane.

U Domovinskome sam ratu ostala bez ujaka od 28 godina, većina je muških članova obitelji bila zarobljena i u logorima. Izgubili smo sve u ratnome vihoru. I dandanas mi je teško o tome govoriti iako je prošlo gotovo trideset godina... Vukovaru se i sad vraćam kad god imam priliku. On će uvijek biti moj drugi grad.

4. Radite na mjestu tajnice Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore (u daljnjemu tekstu HNV). Iz vlastita iskustva znam koliko ta ustanova znači ne samo za domaće Hrvate, nego i za nas putnike namjernike, ali i visoke predstavnike, pa i predsjednike pojedinih država. Biste li nam opisali svoj uobičajen radni dan?

Drago mi je da imate riječi hvale za naš rad, kao i mi za Vaš i našu suradnju, koji zapravo nije rad i posao, nego misija i životni odabir.

Izjutra se nakon pregleda medijskih napisa (press clipping) i pregleda e-poruka predsjednik HNV-a Zvonimir Deković i ja dogovorimo što je hitno ili prioritetno za taj dan te se organiziramo u skladu s tim. Obično je riječ o odlukama, plaćanjima, službenim dopisima, pisanju članaka i priopćenja, pripremi različitih izvješća za projekte ili institucije, posjetima izaslanstava ili pojedinaca, odlasku na sastanke ili organiziranju sastanaka i konferencija (koje su ove godine uglavnom na daljinu), planiranje projekata, sjednica, manifestacija ili predstavljanja, gostovanja, a, podrazumijeva se, i osiguravanje redovitoga funkcioniranja ureda HNV-a i Doma kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, gdje je sjedište HNV-a.

Redovito vodim dnevnik aktivnosti i moram Vam reći da je s današnjim datumom, 26. veljače,  zabilježeno 5119 crtica aktivnosti za sedam i pol godina koliko sam u HNV-u. Da ne bismo mi sami sebe hvalili, reći ću da smo s više relevantnih adresa dobili pohvale da HNV, u najmanju ruku, funkcionira kao Ministarstvo kulture u malome s obzirom na brojnost i važnost postignutoga u prošla dva mandata Vijeća. Hvala i Hrvatskome slovu što uvijek prati naš rad. Malo je prostora da bi se nabrojile čak i sve bitnije aktivnosti, ali naglasak bih, od projekata iz područja kulture, ipak stavila na Kotorski misal te Kotorski lekcionar i pontifikal.

5. Napisali ste nekoliko ogleda o hrvatskim bokeljskim književnicima. Nekako slutim da Vam je Frano Alfirević najdraži. Po čemu se, po Vašemu mišljenju, bokeljski književnici izdvajaju unutar korpusa hrvatske književnosti?

Alfirevićev opus mi je, kao najpoznatiji u ranijoj dobi, uvijek bio blizak i moja veza s Bokom dok se nisam vratila u nju. Tijekom prošlih su se godina izdvojila još dva imena: Viktor Vida i Vjenceslav Čižek.

Uz rizik da ću biti subjektivna (Ali nije li doživljaj lirike uvijek takav?) izdvajaju se i Vida i Alfirević ne samo u bokeljskim okvirima, nego i u okvirima lirike na hrvatskome jeziku uopće, dubokom refleksivnošću, nostalgičnom lirskom meditativnošću, melankolijom, koja je uz bok spleenu sinestezijom poput Montaleove, a i magičnim realizmom u lirici. Stihovi su im lokalpatriotski i patriotski i kad nisu izrijekom takvi. Tu i jest magija.

Čižekova je lirika, pak, možemo to slobodno reći, svojim nabojem toliko dojmovno upečatljiva i demistificirana da je i duboko čovječna, humana.

6. Pratiteljica ste, često i voditeljica kulturnih zbivanja. Prošle ste godine moderirali možda i najvažniji kulturni događaj u Crnoj Gori, predstavljanje pretiska Kotorskoga lekcionara i pontifikala, a predstavljali ste i pjesničku zbirku Gracije Marovića Ferao iz kaštela.  Vrlo je velik raspon zbivanja na kojima sudjelujete te koje, u suradnji s drugim članovima HNV-a, organizirate. Kako sve to uspijete?

Pasionirana pratiteljica, štoviše! Navika je to i potreba koju sam stekla još u Zagrebu. Velik je raspon događanja koje pratim i na kojima aktivno sudjelujem, a, kako je to nešto što ni za mene ni za druge aktivne članove Vijeća nije posao, nego životni odabir, to nam ne pada nimalo teško, dapače, a dobra organizacija, unatoč malobrojnosti, ključ je uspjeha. 

O važnosti Kotorskoga lekcionara i pontifikala, vjerojatno najstarije knjige na tlu današnje Crne Gore, dovoljno govori podatak da je na njegovu predstavljanju uvodno govorio i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.  Njegov prethodnik po promociji, Kotorski misal, predstavljen je tijekom ljeta 2019. uz eminentne govornike i sudionike. U pripremi su još dva izdanja kako bismo zaokružili monumentalnu ediciju fototipskih izdanja srednjovjekovnih rukopisa u obliku monografija u izdanju HNV-a i naglasili time još jednom našu etničku i vjersku pripadnost te autohtonost hrvatskoga naroda u Crnoj Gori.

7. Iz domovinske perspektive zimske su bokeljske noći duge. Kakav je život zimi u Tivtu?

Iz perspektive velikih gradova u Domovini, a u odnosu na bokeljska mjesta i gradove, barem ih je dvadesetak, onim njihovim žiteljima koji nikad nisu bili u Tivtu ili nisu bili u njemu posljednjih desetak godina, čini se da je život u Tivtu, i u Boki općenito, izvan ljetne sezone miran, ukalupljen, stihijski, pa i dosadan. Međutim, to nikako nije slučaj. Primorska mjesta per se ne mogu biti ruralna sredina, pa time ni provincija, posebno ne u kulturološkome smislu. Tivat je izgradnjom modernih nautičkih luka postao stjecište brojnih gostiju i namjernika iz različitih dijelova svijeta, što je utjecalo na strukturu i stanovništva i gospodarstva te na to da se i u Tivtu život ubrza i modernizira, što može, ali i ne mora biti dobro jer nestaje onaj Tivat kakav poznaju mnoge generacije. Ipak, to je utjecalo i na to da ponuda različitih događanja bude sve bogatija i raznolikija. U Tivtu je postalo sasvim normalno vidjeti sve recentnije kazališne produkcije iz okružja, kvalitetne izložbe, koncerte, predstavljanja ne samo  popularne (npr. chick lit), nego i ozbiljnije literature, poslušati zanimljiva predavanja, sudjelovati na radionicama, baviti se brojnim sportskim aktivnostima, tečajevima, otići u restorane sa sve boljom ponudom...

HNV, ostale hrvatske udruge i Dom kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi  sa svojom su ponudom i u tome smislu aktualni i aktivni.  

Kako sam već naslutila u jednome odgovoru, život je uvijek onakav kakva ga mi sami sebi organiziramo, po vlastitoj mjeri, neovisno o godišnjemu dobu, odabiru grada ili mjesta u kojemu živimo.

8. Vratimo se ponovno Vašemu djelovanju unutar hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Kao predstavnica ste  Hrvatske građanske inicijative sudjelovali na sjednicama Ženskoga parlamenta i bili vrlo aktivni. Koja su temeljna pitanja koja Vas zaokupljaju?

Na sjednicama na kojima sam sudjelovala tematizirala se spolna ravnopravnost i veća zastupljenost žena u politici i javnome životu uopće, u čemu je hrvatska zajednica u Crnoj Gori uvijek prednjačila i u pogledu zastupljenosti na državnoj i lokalnoj razini. Po zakonskim bi odredbama i po zdravorazumskoj logici trebalo biti više žena u politici jer su i inače brojnije u populaciji. Žene su poznate po tome da obavljaju više poslova odjednom (reklo bi se danas da su multitaskeri), a i dobro prepoznaju potrebe osjetljivijih kategorija stanovništva i društva uopće te im u skladu s tim treba dati prigodu da doprinesu afirmaciji politike kao javne djelatnosti, što ona i jest primarno, te boljitku društva.

Temeljnim pitanja koja me zaokupljaju imam se prigode baviti u sklopu povjerenstava i radnih skupina u koje me je delegirao HNV, a tiču se zakonodavnih okvira u pitanju manjinskih jezika,  politike obrazovanja, medija i kulture manjinskih naroda, prekogranične ekonomske politike te referentnoga okvira i zakonodavstva na području suzbijanja diskriminacije, asimilacije i etničke distance. 

9. Sudjelujete i u različitim raspravama o položaju manjinskih jezika u Crnoj Gori, ne samo na razini Crne Gore, nego i na razini Vijeća Europe. Meni je kao jezikoslovcu posebno zapela za oko Vaša teza o tome kako međusobna sličnost jezika može biti ozbiljna smetnja ostvarivanju jezične ravnopravnosti. Možete li je dodatno raščlaniti?

Pitanjem manjinskih jezika i  hrvatskoga jezika kao jezika u službenoj uporabi u Crnoj Gori, koji je kao takav zaštićen u okviru Dijela II. Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, koji se tiče uporabe jezika i u javnoj i u privatnoj sferi u svim relevantnim područjima, počevši od medija, obrazovanja, kulture, obrazovanja, lokalne uprave i samouprave, javne uprave, administracije i sudstva i prekogranične suradnje do privatne sfere i prava svakoga pojedinca da se služi svojim materinskim jezikom u privatne svrhe, bavim se četiri godine. Provedbom odredaba te Povelje, koju je Crna Gora ratificirala, bavim se kao članica Povjerenstva za provedbu i nadzor implementacije Povelje u dijelu koji se odnosi na Crnu Goru. Naša se zapažanja zatim razmatraju u Vijeću Europe, koje u skladu s tim daje preporuke Crnoj Gori, u ovome konkretnom slučaju, i to po žurnosti primjene za svaki manjinski jezik posebno (albanski i romski zaštićeni su Dijelom I., hrvatski i bošnjački Dijelom II., a srpski su predstavnici odbili da srpski jezik bude zaštićen kao manjinski jezik u Crnoj Gori),  u cilju što bolje i lakše provedbe preporuka.

Već Vam ova zadnja rečenica otkriva dio problema iz pitanja koje ste mi postavili. Ako svoj jezik ne želite nazvati posebnim imenom i zaštititi ga kao takva, to se institucijski ne može osigurati. S druge strane, kad ga i imenujete i tražite zaštitu i sva prava koja vam po Povelji pripadaju, država zadržava pravo da u skladu s dijelom koji je ratificirala za pojedini jezik odredi što se može osigurati iz zakonskih, tehničkih ili materijalnih razloga, a uvijek se postupanje s manjinskim jezicima, suprotno onomu što je želja i potreba manjinskih naroda, može opravdati i pred domaćom i pred  međunarodnom javnošću tezom da su ti jezici zapravo toliko srodni i slični da to nije ni nužno jer se „ionako razumijemo međusobno“. Kriterij je međusobne razumljivosti vrlo sklisko područje i tema za sebe za koju ovdje nema dovoljno prostora. Samo ću navesti ovom prigodom sljedeću situaciju:  zamislite da provedemo anketu ili istraživanje među ispitanicima srednjoškolske dobi crnogorske ili srpske i hrvatske nacionalnosti, recimo sa zadatkom da isti tekst s crnogorskoga ili srpskoga jezika napišu na standardnome hrvatskom i obratno. Vidjeli bismo da je tu riječ o prijevodu sa svim elementima koji se podrazumijevaju, a ne o pukome stavljanju „ije“ i „je“ na mjestima na kojima je to potrebno i, što je još bitnije, vidjeli bismo da učenici ne poznaju oba jezika na razini na kojoj se to očekuje od izvornih govornika koji se formalno školuju na svim tim jezicima u Crnoj Gori. Kriterij bi međusobne razumljivosti tu pao na ispitu.     

10. Vi ste i poliglotkinja. Kojim se sve jezicima služite i otkud tolika ljubav prema njihovu poznavanju?

Govorim engleski, njemački i talijanski (koje sam i studirala) te španjolski, a služim se, više ili manje  aktivno, nizozemskim, francuskim i  portugalskim. Poznajem dosta dobro i jezike u okružju, neke više, neke manje, ali dovoljno dobro da zadovoljim kriterij razumljivosti, a padnem na ispitu poznavanja sektorijalnih jezika.  

Otkud tolika ljubav prema stranim jezicima, ne bih znala reći. Ljubav se prema jezicima, kao i svaka druga, jednostavno dogodi, a otkud sklonost prema stranim jezicima – vjerojatno kombinacija genetike i činjenice da sam im bila izložena još od malih nogu, što posredništvom medija, što činjenicom da putujem od najranije dobi. Prva rečenica koju sam izgovorila bila je Pronto, chi parla? jer je moja majka u to vrijeme pratila RAI u želji da što prije usvoji talijanski nakon dolaska u Boku kako bi i naš lokalni idiom što uspješnije svladala. Dalje je sve nekako išlo samo od sebe, interesirala sam se, pitala, učila, slušala, istraživala, uspoređivala, analizirala. Tako je još uvijek. Držim privatno nastavu, nastojim ostati u doticaju s jezicima što je više moguće. Učenje je jezika cjeloživotni proces.

11. Imali ste prigodu razgovarati s peruanskim nobelovcem Mariom Vargasom Llosom. Time se i u Hrvatskoj mogu pohvaliti tek rijetki. Kakav je osjećaj izmijeniti misli s velikanom svjetske književnosti?

Jesam, prigodom njegova dolaska u Crnu Goru 2015. Tom je prilikom i našu knjižnicu ,,Ljudevit Gaj“, koja djeluje u sklopu HNV-a, gospodin Vargas Llosa darovao potpisanim primjercima nekoliko izdanja, a ja sam njemu zauzvrat darovala prijevod zbirke poezije crnogorskoga akademika i velikoga prijatelja hrvatske zajednice u Crnoj Gori Mladena Lompara s našom posvetom na španjolskome. O vrijednosti barda ne samo južnoameričke, nego i svjetske književnosti nemam ovdje dovoljno prostora reći sve što bih željela, a da je bitno. Istaknut ću ono što je u funkciji odgovora na pitanje. Uvijek otvoreno i izravno piše o svim društveno zanimljivim temama ne libeći se pritom služiti prirodnim, na momente čak i profanim, „uličnim“  jezikom. Osim toga je poznat kao vrlo izravan i temperamentan, pa i galiot, kako bismo mi u Boki rekli, tako da nisam znala kako se postaviti i što smijem pitati, a da nečim ne isprovociram neku neželjenu reakciju s njegove strane. Međutim, gospodin me Vargas Llosa oduševio svojom neposrednošću, otmjenošću, karizmom, ostavio je na mene dojam ne samo izvanrednoga intelektualca, nego i gospodina. Vrata do njegove srdačnosti i raspoloživosti za razgovor mi je, da tako kažem, osim španjolskoga jezika, otvorilo i izdanje Razgovora u katedrali iz 1981.

Čitatelje koji žele saznati više pozivam da to učine ukucavanjem naslova Mario Vargas Llosa – literarni velikan čiji se književni plamen ne gasi već desetljećima.  

12. Iz svega navedenog našim je čitateljima sve jasnije kako razgovaramo s osobom koja je daleko od zamišljene slike prosječne predstavnice hrvatske manjine u nekoj susjednoj državi. Sad se vraćam na početak razgovora i pitam Vas čini li Vam se da Vam je povratak u Boku omogućio da Vam se otvore i neka vrata za koja niste ni slutili da postoje?

Ne znam kako bi to trebala izgledati zamišljena slika prosječne predstavnice hrvatske manjine u nekoj susjednoj državi, ali nikad nisam voljela stereotipe ni kalupe. Kao ni samohvalu. Vama hvala što mislite da se izdvajam od prosjeka. U suprotnome me sigurno ne biste kontaktirali za ovaj intervju, pa ne bih imala prilike izreći barem dio onoga što smatram bitnim, a da se opet držim postavljenih pitanja.

Fizički mi je povratak u Boku omogućio da se vratim svom habitusu na više razina, a djelovanje mi je u HNV-u, zahvaljujući prigodi koju mi je pružio gospodin Deković, prepoznavši da sam ja prava osoba za ovu poziciju, a to kažem iskreno, bez ikakve namjere da skrenem u patetiku i bez ikakve želje za slatkorječivošću, otvorilo vrata u svijet koji bih, da sam u Zagrebu, možda pratila samo u medijima. U prošlih sam sedam i pol godina upoznala najviše državne dužnosnike, predsjednike država, ministre, veleposlanike, akademike, ugledne znanstvenike, književnike, umjetnike i velikodostojnike te imala prigodu surađivati s njima.

Ponosna sam na sve što smo postigli, a postigli smo iznimno mnogo za zajednicu od 6046 izjašnjenih pripadnika hrvatske nacionalnosti, što čini 0,97 posto stanovništva Crne Gore. Daljnjim djelovanjem, posebice na identitetskom planu, a on objedinjuje sve planove, moramo doprinijeti tomu da se što prije zaustavi samoasimilacija Hrvata, posebice u Boki kotorskoj, koja će u suprotnome dovesti do toga da će naša prebogata kulturna i jezična baština ostati bez baštinika. Predstojeći će popis stanovništva u Crnoj Gori nama i vama dati realniju sliku o tome koliko je žurno potrebno djelovati.   

13. Na koncu, kako je već običaj, u razgovorima s Hrvatima iz Boke kotorske i Svebarja, vrijeme je da malo privatiziramo ovaj razgovor. Recite mi je li još živ Hajdukov šal i je li Vaš dom i dalje najbučniji kad igraju Hajduk i Hrvatska?

A nismo li ga i već  dosad dovoljno privatizirali? (smijeh)

I Hajdukov šal, i fotografije s braćom Vujović i Sliškovićem, i još poneki navijački rekvizit na svojemu su mjestu. A je li mi dom i dalje najbučniji, možete slobodno doći provjeriti prvom prilikom. Vjerujem da će Vaš dojam i dalje biti isti.

Razgovarao: Domagoj Vidović (Hrvatsko Slovo)