Izložbom „Faculet i bareta“ Muzej i glerija Tivat otvorila je vrata za svoje posjetitelje. Nakon pauze koja je prouzrokovana novim virusom covid-19, mnogi muzeji i galerije bili su prinuđeni da svoje vrata zatvore za posjetitelje i da posjete izložbi svedu na virtualne obilaske. Izložbom, čiji su autori Neven Staničić i Marija Saičić, a u suradnji dvije ustanove kulture grada Tivta, Centar za kulturu i Muzej i galerija, autori su htjeli staviti do znanja kako se bez publike i fizičke posjete izložbi ipak ne može.  Izložba je upriličena 19.5.2020. godine, bez svečanog otvaranja i javnog okupljanja kakve su inače priređivane prilikom ovakvih događaja. Posjetitelji izložbu posjećuju uz propisane mjere: istovremeno dvoje ljudi u galerijskom prostoru s maskama. Međutim i s pridržavanjem mjera  veliki broj ljudi je posjetio ovu izložbu, koju su našli kao veoma interesantnu. Naime na zidovima galerija, u prirodnoj veličini, okačene su fotografije starih Tivćana. Na fotografijama, oni malo stariji prepoznaju lica, ali i pojedina mjesta našeg grada kakav je nekada bio. Na fotografijama s početka XX. stoljeća predstavljeni su ljudi različitih društvenih klasa, ali i izgledi njihovih šešira i marama. Također, na fotografijama su uočljivi detalji koji nam lako mogu otkriti kojoj su klasi pripadali: od same garderobe, pa do tadašnjih automobila. Fotografije koje su prezentirane u galerijskom prostoru su iz arhiva Centra za kulturu Tivat, kao i državnog arhiva Austrije. Da bi izložba dobila na trodimenzionalnosti, autori su se dosjetili da bi bilo zanimljivo izložiti neke od šešira i marama, koji su se nosili na prostorima Tivta i Boke. Od čuvenih marama, koje su dio  tradicionalnih nošnji, do kapa za odoru mornara Bokeljske mornarice, sve do slamnatih šešira i cilindra koje imamo priliku vidjeti u ovoj postavci. Za izložbu su korišteni eksponati donacije šešira i kapa Centra za kulutru Tivat od strane Ana Marije Galić, ali i privatnih kolekcija naše sugrađanke Anuške Vlahović i Ivane S. Štilet. Postavka, koju je odradio jedan od autora, Neven Staničić, odiše originalnošću, bez suvišnih detalja pritom ne gubeći ništa od svoje neobičnosti. Pogled na izložbu daje nam neku vrstu nostalgije; neke vraća u period djetinjstva i životnih priča njihovih baba i djedova dok druge sjeća na sami grad odnosno Tivat kakav je nekada bio.  Izložbu prate i tekstovi autora koje ćemo ovom prilikom i prenijeti.

Faculet i bareta

 Faculet (dijalekt), iskrivljena pozajmica od italijanskog faccio, za značenjem: obraz, lice, odnosi se na maramu/maramicu sa upotrebom; preko i oko glave, oko vrata, preko prsi, ali i za higijenu lica, nosa, ukrasnog detalja ženskog i muškog kostima, kao maramica za džep sakoa.

Bareta ( dijalekt ), tradicionalni narodni izraz za kapu/klobuk svakodnevne upotrebe. Zastupljen na području od Istre do Boke, sa značenjem: šešir, svih mogućih oblika i materijala, francuska kapa „bereta“, kapetanski kačket / ruska kapa, kačket itd.

Mjereći lokalnim običajima o „pokrivanju glave“, bez čega se svojevremeno  ni u postelju nije odlazilo (1), faculet pripada prvenstveno ženskoj, a bareta muškoj populaciji, mada je evidentno, da su im fukcije isprepletane, počev od same istorije upotrebe koja se vezuje za drevni Egipat i kraljicu Nefretiti za koju će se tvrditi da je koristila i prvu maramu, ali i kapu na glavi, baš kao što su evidentno maramu preko glave vezivali vojnici, pomorci, zanatlije.

Najveći dio istorije imala je zaštitnu i upotrebnu fukciju, a od 19. vijeka na scenu stupa i kao isključivo modni detalj.

Običajno, vezuje se u formi poruke koju generalno prenosi: Crna, za korotu i sahrane, bijela i svijetlih boja, za „u doktora“ i,  kao zaštita od sunca za „baštinu“, šarene za „pjacu“ svečane prilike i slično. Podrazumijevalo se da ih nose udate žene, što strarije to tamnije, dok su djevojčicama pripadale pletenice- „kike“ i „fjok“ (2), zrelim djevojkama, razne punđe ukrašene ukrasnim iglama, ukosnicama, češljevima. Kosa se raspuštala samo u „koćeti“(3).

Svaki stalež, regije ili mjesto, imali su i svoje posebne značajke u upotrebi faculeta, koji su za konkretne slučaje imali i odgovarajući naziv.

Po mišljenju modnih analitičara, marama/faculet je dio odjeće, koju muškarci nikada do kraja nisu prepustili ženama, baš kao što je klobuk/šešir, prvi detalj koje su žene uspješno preuzele iz muške garderobe.

Prateći dostupne informacije, o oblicima i načinu , kojima je obilježen muški običaj za zaštitu i ukras na glavi, počev od 16. vijeka od kada sežu informacije o uglavnom italijanskim i španskim uticajima na odijevanje Bokelja, posebno likovne prikaze i portrete znamenitih pomoraca 17.i 18. vijeka, pored trorogog  kapetanskog  šešira, evidentno je prisustvo kape „ćiverice“ ( neko će je zvati i „ćevericom“ ) koju danas vezujemo za odoru mornara Bokeljske mornarice,  koju po opisu  savremenika nose i ličnosti od najvećeg socijalnog i društvenog značaja, i koja zajedno sa ostalim djelovima prerasta u narodnu nošnju, sinonim za odijelo ili kostim koji je prihvaćen od široke populacije cijele regije. Naravno ima i svoja lokalna obilježja, kao: dobrotska, lastovska ili tivatska nošnja, o čemu postoje brojni likovni prikazi, putopisaca i austrijskih zvaničnika u Boki.

1 .  Cacara, noćna 16 -18 vijek

2 .  mašna, mašnica

3 .  spavaća soba

4 . više o svemu:  mr. Marija Mihaliček, Zbornik radova; Dvanajest vjekova Bokeljske mornarice,  Kotor 2010. godine

   Neven Staničić

Šešir/Klobuk

 Šešir, kao najšarmantniji modni dodatak, ali i poseban “fenomen” u modnoj industriji, datira još od najranijih vremena ljudskog postojanja. Šešir možemo definirati kao prekrivalo za glavu, čija je glavna funkcija bila zaštitna, a s društvenim razvojem svjedočimo i o razvoju šešira čija estetska vrijednost zadnjih godina posebno dolazi do izražaja.  Nemoguće je točno utvrditi kada je nastao prvi šešir i kako je izgledao, ali smo sigurni da je imao zaštitnu funkciju od nepovoljnih utjecaja okoline. Za zimski period bile su karakteristične kape od životinjske kože, koje su štitile od kiše i snijega, dok su  za zaštitu od sunca bili neophodni slamnati šeširi.

S razvitkom čovjeka i društva, razvijao se šešir, a u skladu s društvenim promjenama i epohama, premda je njegova primarna funkcija uvijek ostala zaštita od vremenskih (ne)prilika, dok kroz povijest možemo pratiti kako ovaj odjevni predmet prikazuje pripadnost etničkim, religijskim ili klasnim grupama, odnosno materijalno bogatstvo ili status u društvu.

Estetika šešira se mijenjala kroz povijest  te je svaki šešir sa sobom nosio karakteristike vremena u kome je nastao; period renesanse svojstven je za Italiju, dok su zanatlije iz Milana bili poznati po pravljenju šešira te otuda nastaje i naziv šešira “milaneri”, koji je vrlo brzo pronašao put i do ostalih zemalja, s obzirom na odvijanje trgovine sa susjednim zemljama (mijenjali su šešire za drugu robu); XVII. st. je period kada je barok uzimao maha u svim zemljama, a najviše pod utjecajem Nizozemske i Španjolske, zemlje u kojima su bili popularni šešir sa širokim obodom i perjem- tkzv. “Rubensov” šešr; XVIII. st. karakterizira bogato ukrašene šešire s trakama, šnalama, tkaninama i perjem kod žena, dok u drugoj polovici XVIII. stoljeća, nastaje čuveni cilindar, nezaobilazni pratilac smokinga odnosno najelegantnije svečano odijelo. Poznati Bowler šeširi s okruglim i  malo zaobljenim obodom nastali su 1850. godine, a neke verzije ovog šešira nose se i danas. Žene su uglavnom nosile šešire koji bi im pridržavali veo koji im je prekrivao lice. Ipak, najveću promjenu donosi XX. st. koji obiluje burnim društvenim dešavanjima koje sa sobom nose promjene u kulturi i umjetnosti, a samim tim  promjene u modi. Brojne revolucije i različiti pokreti iznjedruju nove modele šešira, koji predstavljaju obilježja društvenog života. Ovo stoljeće nosi sa sobom znatne promijene: šeširi mijenjaju svoju veličinu i postaju vidljivo manji; u Francuskoj nastaju beretke čiju široku upotrebu možemo vidjeti i danas; glavni glumac kaubojskog filma bio bi nezamisliv bez (kaubojskog) šešira, dok je u sportu kačket sastavni dio sportske opreme. Funkcija šešira, ali i materijali od kojih se pravila kroz stoljeća, ostala je gotovo ista: šeširi koji su se nosili zimi bili napravljeni od vune, dok su šeširi za ljeto uvijek slamnati.

Kako kroz primjere iz prošlosti, tako i danas s razvojem modne industrije, šešir prikazuje određen stil života, ali i norme u ponašanju (na primjer danas su šeširi obvezni kraljevskim obiteljima i njihovim ženskim članovima na svečanostima). Njihov izgled je danas mjerilo estetskih ideala, dok čovjeka karakterizira u kulturnoj i ekonomskoj sferi.

Povjesničarka umjetnosti  Marija Saičić