Pričajući o nekim djelima, neovisno je li je riječ o likovnim, glazbenim, ili pak književnim, nekada je nemoguće odvojiti ih od njihovih stvaratelja. Jedno takvo djelo, nedavno je imalo svoje prvo predstavljanje upravo u našem gradu-roman Don Đuro, autora Liberta Slovinića. U intimnoj i autentičnoj atmosferi srednjovjekovnog ljetnikovca Buća u Tivtu, književna publika, uvedena je u priču o don Đuru, svećeniku  s naših prostora.

Autor ovog djela, rođen je u Kotoru, dok je djetinjstvo i mladost proveo u Budvi, a sada čini se, nakon skoro šezdeset godina stvaranja, opet se vraća tamo odakle je i počeo. I upravo svojim počecima, ali i precima daje omaž, a svojim potomcima ostavlja sjećanja, neka kojih se možda kao i on, sjećaju iz ranog djetinjstva, dok će se drugih „sjećati“ upravo iz njegovih zapisa. U njegovim zapisima, nije samo sačuvana od zaborava povijest  jedne obitelji, vraćajući se vijek i nešto unazad, on čuva tradiciju, običaje i jezik naroda koji je boravio na ovim prostorima. Stoga, ne čudi što knjiga obiluje riječima koji su se koristili na ovim prostorima, a koji čini se, sve više iščezavaju. Običaji prije, tijekom i nakon jela, obiteljska trpeza, kao i priprema obiteljskog ručka su opisani do izvanredne istančanosti, da u potpunosti možemo vizualizirati kako je to izgledao jedan obiteljski ručak na kraju 19. i početkom 20. stoljeća.  Ribanje na seke, odlazak u školu, putovanja u druge gradove ili države, predstavljeni su na jedan vizualno uvjerljiv  način, koji nam predstavlja duh vremena, ali i stvaralački dar koji posjeduje autor. Sve nas to ne čudi, s obzirom da autor nije samo istaknuti stvaralac u književnosti, već i u likovnoj umjetnosti te su njegove umjetnosti neraskidivo povezane; likovna ostvarenja uvijek su prožeta literarnim i poetskim i obrnuto.

Glavna okosnica ovog roman je zapravo herbarijum; pronalaskom bilježnice, koja je čuvala sušeno bilje, započinje i autorovo traganje, ali i promišljanje o glavnom junaku ove knjige. Vraćamo se skroz do ranog djetinjstva glavnog protagoniste; njegovo prvo sakupljanje bilja za svoj herbarijum, ali i pojavljivanje vile; simbolično na samom početku njegovog života, a zatim opet na kraju kada  napušta ovozemaljski život. Upravo ta dva dijela u knjizi čitatelji označavaju kao posebno poetska, i između njih nalaze neraskidivu nit sudbine, simboličku značajnost, a na kraju i dozu nostalgije.

Autor je toliko minuciozno predstavljao scene, događaje, predjele, da se u mnogim poglavljima knjige osjećamo da smo već vidjeli opisane pejzaže, prisustvovali određenim događajima: kao da smo bili i sami učesnici ili makar promatrači iz prvog reda. Međutim pored detaljnih opisa, autor na jedan virtuozan način gradi karakter lika: od samog njegovog djetinjstva, njegovog sazrijevanja, unutrašnjih borbi između ispravnog i pogrešnog, životnih događaja, promišljanja i rasuđivanja, da smo toliko dobro upoznali Đura te na samom kraju, čija je logična posljedica smrt, osjećamo tugu, kao da je u pitanju osoba koju smo poznavali čitav život. To nam najviše govori o istinskoj književnoj majstoriji koji je Liberto Slovinić izveo oživljavajući svog dalekog pretka, dobrog Don Đura.

Ovo nije priča samo o čuvanju od zaborava. Ovo je priča o životnom putu: jednom djetinjstvu, mladosti i sazrijevanju. O formiranju jedne ličnosti, koja tek treba da spozna dobro i zlo, ljubavi prema ovozemaljskom, i ljubavi prema Bogu, borbi Erosa i Tanatosa, kao i melankolično sjećanje o vremenima koja su prošla i koja se više ponoviti neće.

Roman „Don Đuro“ je prvi u nizu koji je autor namjerio napisati. Nakon njega, po autorovim planovima, nastat će još dva čineći porodičnu trilogiju, a sve ih je zajedno povezao pod jednim nazivom Herbarijum...

 Marija Saičić